Ljeto je preskočilo proljeće pa je stiglo u travnju. Što znači da je vrijeme za listu najatraktivnijih restorana u kojima se može jesti vani. Naravno, osim same terase, restoran mora nuditi barem dobru hranu i korektnu vinsku kartu. Sutra objavljujemo najvruće restoranske terase Dalmacije i Dubrovnika.
Uz potvrđenu Michelinovu zvjezdicu, Monte se može glasno hvaliti i jedinstvenim ambijentom ispod rovinjske katedrale. Monte definitivno spada među najljepše uređene restorane u Hrvatskoj. Vinska lista, pomalo regionalno orijentirana, više je nego solidna, dok se kuhanje Danijela Đekića lani polako približavalo drugoj zvjezdici. Jedva čekamo provjeriti ovogodišnji jelovnik.
San Roccova terasa pokazuje zašto je unutrašnjost Istre često atraktivnija od istarske obale. Pogled na maslinike i bazen stvara perfektan ladanjski ugođaj, a mirisnost prirode tog dijela zapadne Istre naprosto vam ne dopušta da se ustanete i odete. Vinska karta redovito je među najboljima u Istri, dok se hrana stalno mijenja, što govori da se obitelj Fernetich ni nakon petnaest godina nije umorila.
Meneghetti je najluksuzniji i najbolje uređeni hotel u Istri, s podjednako luksuznim i atraktivnim restoranskim prostorom. Ručak,večera ili sam boravak u Meneghettiju čisti su splendid isolation. Sjediti i jesti u Meneghettijevu vrtu, između kamenih kuća okruženih mirisnom hortikulturom i savršeno održavanim travnjacima, uz čašu hladnog pjenušca, spada među najugodnije stvari koje uopće možete raditi u istri.
Duboka, pastelna zelena boja vode u Limskom zaljevu udružena sa zelenilom šuma, ručak u Vikingu čini jednim od jačih sedativa. Vinska lista nije loša (premda bi ipak mogla biti ambicioznija), obližnje uzgajalište školjki osigurava stalno svježu sirovu hranu, dok se na Vikingovu izložbenom ovalu često znaju naći veliki škampi, golemi rombovi i domaći živi jastozi. Selekcija ulja je prvorazredna (Ipša, Chiavalon), a sada sami proizvode sladoled, što svakako treba pohvaliti.
Puntulinina terasa blizu je centru Rovinja, a istodobno visi nad morem. Osobito je neodoljiva kad se dignu valovi. Hrana je okej ako u restoranu ima dovoljno svježe ribe (zadnjih smo godina imali različita, i dobra i loša iskustva). Vinska lista uglavnom je na donjoj granici prihvatljivosti.
Velika terasa ovog malog hotela na obroncima Učke koristi ono najbolje od planine i od mora. Gledajući na Kvarnerski zaljev, imate osjećaj kao da lebdite između neba i vode. Gledajući na Učku, čini vam se kao da ste u ozbiljnoj, pomalo surovoj divljini. Promatraju zvjezdano nebo, u jednom trenutku pomislite kako ste na jednom do ljepših mjesta na svijetu. Kuhanje mladog chefa Denija Srdoča moderno je i ambiciozno, dok je vinska lista vrlo, vrlo dobra.
Osim što je riječ o uvjerljivo najboljem bar malo većem hotelu na Opatijskoj rivijeri (Bevanda ima tek deset soba), Navis ima i svakako najljepšu restoransku terasu u Opatiji i okolici, koja je podjednako atraktivna i po danu i navečer. Dapače, dok ne počnu velike vrućine, trebalo bi je što više koristiti za duge lijene ručkove, s opuštajućim pogledom na more udaljeno tek par metara od hotela. Novi je jelovnik neusporedivo ambiciozniji i moderniji nego prijašnjih godina, dok je vinska karta iznenađujuće zanimljiva, te uključuje najrazličitija svjetska vrhunska vina, od Chateau Beaucastela do Podveršičeve Kaplje.
I nakon toliko godina, Plavi podrum ostaje najbolji kvarnerski gastronomski restoran, i jedan do najboljih u Hrvatskoj. Vodeći slovenski gastro novinar Tomaž Sršen ovih nam je dana pričao kako ga je fascinirala visoka razina kuhanja i prezentacije u Plavom podrumu, gdje je jeo prije dva tjedna. Terasa u lučici u Voloskom pitoreskna je i dražesna, a stolovi ispod prastare smokve osobito su ugodni. Vinska karta je, naravno, bez premca na cijelom sjevernom Jadranu.
Bevandina je terasa autentično raskošna, te ambijentom podsjeća na starinske, filmovima nadahnute predodžbe predodžbe o Azurnoj obali. Za vrlo kompetentnu vinsku kartu odgovoran je poznati sommelier Klaudio Jurčić, dok se kuhinja, poslije turbulentnih dana izazvanih odlaskom Andreja Barbierija, u posljednje vrijeme stabilizirala na dobroj, bazičnoj razini.
Alhambra je vjerojatno najluksuzniji hotel na cijeloj hrvatskoj obali, a svakako na sjevernom Jadranu. Alfred Keller, nazvan po arhitektu koji je početkom prošlog stoljeća izgradio originalnu vilu u kojoj se sada nalazi hotel, gleda na prelijepu uvalu Čikat, s izlaskom na otvoreno more. Chef Melkior Bašić uspješno provodi program mikrolokalnog otočkog fine dininga, sommelier Kristijan Merkas, šef F&B-ja, zaslužan je za jednu od najekstenzivnijih domaćih vinskih karti, koja uključuje i vertikale klasičnih bordeauxa.
Smještena na samom rubu uvale Čikat, terasa ove roštiljarne kraj svjetionika je portal prema otvorenom moru,s pogledom na obližnje male otoke, nadaleko poznata po zalascima sunca. Vjetar katkad puše toliko jako da se gosti navečer usred ljeta, zamataju u deke, a jača kiša izaziva masovnu evakuaciju, budući da Lanterna ima samo i jedino terasu. Međutim, lokacija je toliko čarobna, a hrana, bilo da je riječ o klasičnom roštilju ili ribi s gradela, dovoljno korektna, da je Lanterna neprekidno prepuna.
Okej, to nema smisla posebno naglašavati. Podrazumijeva se da je Dubravkin put najatraktivnija zagrebačka terasa. Njeno šumsko okruženje, između lijepih rezidencijalnih četvrti i Gornjeg grada, osigurava zaista jedinstveni ugođaj. Nadamo se da će kuhinja koju sada vodi chef Vedran Petranović nastaviti putevima omiljene Priske Thuring, koja je prije otprilike mjesec dana napustila restoran. Vinska karta je uzorna.
Još jedan očekivani favorit. Terasa Oleander već se nekih 90 godina ubraja među najprivlačnije zagrebačke restoranske vrtove, a kuhanje Ane Grgić nerazrijeđeni je, elegantni, moderni fine dining. Lani je Oleanderova ponuda bila obogaćena vrhunskim roštiljem iz Green Egga. Nadamo se da roštilj neće izostati ni ove godine.
Kad padne mrak i kad se upale svijeće, pločnik s donje stane Kaptol centra, ispred restorana tehnički vjerojatno najkompetentnijeg hrvatskog chefa, pretvara se u terasu s najboljom atmosferom u centru Zagreba. Vellino kuhanje u Kaptol Centru propituje klasične hrvatske prehrambene obrasce, transformirajući ih u nova, maštovita, drukčija, duhovita i pomalo subverzivna jela temeljena na vrhunskim sastojcima, bilo da je riječ o ribi, rakovima (zadnjih se dana na meniju našla rakovica koja je upravo u sezoni), mesu ili siru. Jeffrey Vella jedan je od glavnih kandidata za prvu zagrebačku Michelinovu zvjezdicu.
Idilični vrt Bistroa Apetit, restorana kojeg od zime vodi renomirani chef Marin Rendić, spada među nezaobilazna mjesta u svim mogućim izborima najljepših zagrebačkih terasa. U idućih ćemo nekoliko tjedana provjeriti u kojem je smjeru krenulo Rendićevo kuhanje, poslije kompetentnog ali konzervativnog lanjskog početka.
Otkako su lani preuredili terasu, chef Belizar Miloš i sommelier Darko Lugarić podigli su ambijent u Agavi na bitno višu razinu. Belizar Miloš jedan je od najboljih zagrebačkih kuhara, a Darko Lugarić jedan od najstručnijih sommeliera. Miloševo kuhanje unatrag dvije ili tri godine uvrstilo je Agavu među ambicioznije i uzbudljivije zagrebačke restorane. Pogled s visine na glavnu zagrebačku turističku ulicu, skupa s odličnom hranom i odgovarajućim vinima, ubraja Agavu među zagrebačke restorane, koje zaista srdačno preporučujemo.
Čim temperature prijeđu 25 stupnjeva, a da ne govorimo o trideset, Okrugljakovi stolovi uz potok najugodnije su mjesto za ručak u Zagrebu. Hrana je uvijek dovoljno pouzdana, s dobrim sezonskim naglascima (među prvima su ove godine dobili divlje šparoge), porcije velike kao što priliči podsljemenskom dijelu Zagreba, a vinska lista široka i prilično sofisticirana.
Volite li jesti usred najveće gradske gužve, Carpaccio je prirodan izbor. Njegova terasa na Teslinoj ulici, u stalnom kontaktu s tisućama ljudi koji prolaze s obje strane stolova, idealna je za sveobuhvatni gradski people watching. Terasa, koja je dobro zaštićena od sunca, neprekidno je puna. Carpaccio u osmoj godini poslije otvaranja bilježi rekordan broj gostiju. Zasluženo, jer je riječ o možda najpreciznije vođenom restoranu u Zagrebu.
Špilja je smještena usred ničega, preko puta prave pećine, okružena prilično strmim brdima koja stvaraju dojam divljine i svježine, dakle svega onoga što želimo kad je vani vruće. Hrana je obilna, solidna, katkad i odlična (kao u slučaju gigantskih telećih steakova), a vinska lista skoro izvrsna s obzirom na kontekst: Špilja drži više etiketa vina nego sve druge samoborske gostionice zajedno. Vikendom se mora rezervirati, i to nekoliko dana unaprijed.
