U nedjelju ćemo gledati prvu dodjelu Oscara u novoj, post-weinstenovskoj eri Hollywooda. Nominacije, posebno one za najbolji film opet su izazvale puno rasprava, ponajviše zbog filma Shape of Water redatelja Guillerma del Tora (13 nominacija), ali i zbog mišljenja dijela filmske javnosti da je Lady Bird Grete Gerwig uvelike precijenjen, Three Billboads Outside Ebbing, Missouri Martin McDonagha podcijenjen, te zbog nultog konsenzusa oko toga je li Spielbergov The Post opravdano izostavljen s liste nominacija za najbolji film. Dok je dio analitičara raspravljao o kriterijima, neki su uočili da je u značajnom broju filmova nominiranih u ovoj prestižnoj kategoriji, hrana u središtu ključnih scena. Evo o kojim je filmovima i scenama riječ.
Jedno od iznenađenja ovogodišnjih nominacija, Get Out je film o mladom crncu (glumi ga Rose Armitage) koji za vikend odlazi upoznati roditelje svoje djevojke bjelkinje (Allison Williams) na izolirano imanje u šumi, ali prijateljsko i pristojno upoznavanje uskoro se pretvori u horror. Urnebesan, političan i fenomenalno snimljen, Get Out je ubojiti komentar američkog rasizma i društvenih podjela, a kad shvatite o čemu se zapravo radi u filmu, scena u kojoj Allison Williams jede Fruit Loops puno je jezivija nego što se isprva čini. Simbolika (Allison ne stavlja obojene pahuljice u bijelo mlijeko nego ih jede odvojeno) puno je očiglednija.
Call Me By Your Name redatelja Luce Guadagnina je viscontijevski film o odrastanju u Italiji 1980-tih, ljubavna priča tinejdžera Elia i odraslog muškarca Olivera koji radi kao asistent njegova oca. Glavne uloge igraju Armie Hammer i Timothée Chalamet. Scenarij je prema romanu Andréa Acimana napisao James Ivory, i jedan od ključnih momenata romana pretvorio u teško zaboravljivu scenu s breskvom. Mladi Elio (Timothée Chalamet) u sceni vadi košticu iz breskve koju je s puno ljubavi uzgojio obiteljski vrtlar, da bi je iskoristio kao seksualnu igračku. Gost Eliova oca Oliver (Armie Hammer) ulovi ga i počne se šaliti kako će pojesti breskvu. Ova scena puna čudne napetosti nije jedini trenutak u filmu u kojemu hrana dominira u mnogim scenama. Eliova obitelj na svojemu lijepom imanju stalno jede vani, za prekrasno postavljenim stolovima punima prirodne i jednostavne talijanske hrane, sugerirajući krhku, nekompliciranu sreću obitelji koja ne zna tajnu dvojice muškaraca za stolom.
Redatelj Guillermo del Toro priču o ljubavi nijeme žene i čovjeka ribe smjestio je u 50-te, u hladnoratovski Baltimore. Elisa Esposito je čistačica u tajnom vladinom laboratoriju koja živi u gotovo posvemašnjoj izolaciji. Kad počne stvarati vezu s čovjekom-ribom kojega vlada krije u laboratoriju, Elisin, ali i naš svijet, mijenjaju se iz temelja, dok del Toro raspliće svoj traktat o važnosti povezanosti na svim razinama. U podradnji koja govori o drugom obliku očajničke izolacije koju u stvara manjak konekcije (problematiziranje konekcije jedino je što ovaj bizarni film čini relevantnim), ključnu simboličnu ulogu igra Key Lime Pie, pita od limete koju Elisa redovito jede sa svojim jedinim prijateljem Gilesom. Giles je homoseksualac koji se s Elisom nalazi u jednom kafeu jer je zaljubljen u konobara koji tamo radi. Kad se na kraju sve raspadne, konobar Gilesa grubo odbije i pokopa njegove nade da će mu Amerika 50-tih dopustiti pripadnost bilo čemu, a Elisu mu odnese njezina ljubav, Giles ostaje sam pred hladnjakom punim pita od limete koje umjetno i sablasno svijetle, kao “svijet progresa” koji ga okružuje.
U veličanstvenom filmu Paula Thomasa Andersona, Daniel Day Lewis je Reynolds Woodcock, krojač londonskog visokog društva 50-tih čiji se čvrsto strukturirani život mijenja kad sretne mladu i odlučnu Almu (Vicky Krieps). Ona postaje Woodcockova najveća ljubav i muza, ali ta veza na vidjelo izvlači njegove najdublje mrakove. Kuhinja u filmu jedno od centralnih mjesta, ljubavi i rata.
Woodcock i Alma upoznaju se kad ga ona poslužuje u restoranu. Njihova veza razvija se po londonskim restoranima, njihovi svjetovi sukobljavaju se na raskošnim večerama u salonima londonske elite. I kad se Alma odluči osloboditi Woodcockove patološke kontrole i opsesije čuvanjem njegova savršenog svijeta, u čaj mu stavlja halucinogene gljive koje sama bere, a kad se odluči osvetiti suprugu koji je na kraju odbacuje, otruje mu omlet i taj omlet postaje ključni trenutak Woodcockokove duhovne predaje.
U jednoj od scena na početku sjajnog debitantskog filma Grete Gerwig, glavni lik Christine zvana Lady Bird (Saoirse Ronan) i njezina najbolja prijateljica Julie (Beanie Feldstein) u crkvi ukradu kutiju hostija i jedu ih ležeći na podu s nogama u zraku, dok razgovaraju o mastrubaciji. Kad ih ulovi prijateljica iz razreda i zgroženo primijeti da jedu hostije, Lady Bird odgovara “Pa šta, nisu posvećene.” Ta scena postavlja cijeli film, jer Christine je tinejdžerka iz stroge katoličke škole u Sacramentu, dosadnom i depresivnom “kalifornijskom srednjem Zapadu” od kojega se pokušava emancipirati, što se koncentrira u njezinoj opsesiji upisom u neki od elitnih fakulteta na Istočnoj obali, iako joj ni njeni roditelji, pripadnici američke osiromašene i nestajuće srednje klase, ni njene osrednje ocjene, ne mogu pomoći u tome.
