Worth the Detour Michelinova je oznaka za restorane s dvije zvjezdice , a Worth the Special Jorney za one s tri zvjezdice. Tim se oznakama jasno kaže da do vrhunske hrane vrijedi putovati. Ljeti uglavnom putujemo prema pojedinim turističkim destinacijama, da bi usput potražili lokalni vrhunski restoran. Ovo doba godine, kad se više ne putuje zbog plaža i mora ali je vrijeme dovoljno ugodno za dulju vožnju, upravo je optimalno da bi putovali u potrazi za zaista posebnom hranom. Evo naših preporuka za ne baš preduge, ali vrijedne potrage za vrhunskim restoranima.
Beč je apsolutni gastronomski centar srednje Europe, koji se u zadnje tri godine približava svjetskom kulinarskom vrhu. Uz velik broj jako dobrih restorana različitih žanrova, Beč se može ponositi i s dva restorana s dvije zvjezdice.
Ovaj ekscentrično talentirani chef relativno se nedavno preslio iz Njemačke u Austriju, a u Beču je dobio Michelinovu zvjezdicu. Filippou svoje kuhanje opisuje jednostavnim, izravnim i posvećenim vrhunskim sastojcima poput škampa, mangolize, jelena i dimljenih riba. Riječ je o trenutno najvrućem bečkom restoranu.
Premda je Steirereck ugodniji i uzbudljiviji, više volimo Silvija Nickola. Zbog dva razloga. Prvo, njegovo je kuhanje nevjerojatno precizno, čisto i vješto u izvlačenju okusa. Nickolova korabica s kavijarom spada među najspektakularnija jela koja smo kušali u Beču. Drugo, Palais Coburg ima enciklopedijsku, stotine stranica dugu vinsku listu s puno višedesetljetnih vertikala po relatvno prihvatljivim cijenama.
Steirerek već godinama zauzima visoka mjesta na San Pellegrinovoj listi najboljih svjetskih restorans. Moderno, precizno ali ne odveć inovativno kuhanje, fantastčna kolica s kruhom i sirom i genijalna, hiperenergizirana a opet otmjena atmosfera, glavni su Steirereckovi argumenti.
Osim tri najbolja bečka restorana, svaki bi razuman gurman trebao posjetiti šampanjski bar Cru – Comptoir de Champagne, gdje se dnevno mijenja ponuda klasičnih i growers šampanjaca na čaše. Šampanjac dana košta samo osam eura za čašu.
Slovenska ozbiljna kuhinja napreduje guliverovskim koracima i postaje svjetski relevantna. A Slovenija nam je tako blizu i zaista je jeftina. Slovenski su restorani katkad jeftiniji od zagrebačkih i neusporedivo jeftiniji od dubrovačkih.
Premda nema ni jednu zvjezdicu, jer Michelina nema u Sloveniji, velika Ana Roš zaslužuje dvije zvjezdice.Njena genijalna salata od rajčica s nevjerojatno slatkim ukiseljenim lukom dostojna je Alaina Passarda, dok su nas vrganji podsjetili na zlatne dane Phillipa Kaufmanna , dok je kuhao u Tainte Claire.
Relativno mladi chef Luka Košir najmoderniji je kuhar ovih prostora. Gospodin Košir, kojem pomaže bivši suradnik Magnusa Nilssona, bavi se skuoljanjem hrane, slobodnim uzgojem pataka, uporabom mrava u sasvim ozbiljnim jelima. U malom selu dvadesetak kilometara od Ljubljane, chef Košir kreira avangardnu visoku kuhinju s najjačim mogućin lokalnim karakterom.
Kod klasičnog chefa Janeza Bratovža znali smo jest i izvrsno i razočaravajuće. No, taj autetični gentleman, koji je izmislio haute cuisine u Sloveniji, zavređuje respekt i pozornost. Osim toga, njegova je blagavaonica jedna od najotmjenijih u srednjoj Europi.
Među slovenskim restoranima manjih ambicija, ali svakako vrijednih vožnje, valja spomenti Osteriju Debeluh u Brežicama, ali i krajnje ekscentričnu krčmu Ruj Petera Patajca, u šumi blizu Sežane na samoj talijanskoj granici.
Od Zagreba do Goriških brda ne treba više od dva, dva i pol sata. I onda joŠ par minuta do Collia, ili pola sata do Udina. Cijelo je to područje prePuno izvrsnih, i zaisTa ne preskupih restorana.
Ovaj obiteljski restoran s dvije zvjezdice odlikuje se promišljenim poigravanjem s konvencionalnim žanrovima: još pamtimo njihovu dekonstruiranu carbonaru. Janjetina s kamenicama pokazala je nešto hrabriji i moderniji pristup, no kod Agli Amici ne radi se o modernitetu, nego o hedonističkoj sofisticiranoj kuhinji.
Aquilla d’Oro, starinski obiteljski restoran sa spektakularnom terasom omeđenom čempresima, toliko njeguje farm to table filozofiju da sam uzgaja svoju rižu za rižoto. Uz vrhunsko konvencionalno kuhanje valja, svakako , spomenuti tanjure i šalice iz devetnaestog stoljeća, koje se i danas normalno koriste.
La Subida, s jednom zvjezdicom, dugogodišnji je favorit zagrebačkih uvoznika vina koji ondje jedu tartar biftek s mozzarellom, velike steakove i divljač. Subida je sjajan primjer rustikalne gostionice koja je uspjela prerasti u međunarodno relevantan restoran.
U pograničnom dijelu Italije svakako valja posjetiti neke od najvažnijih vinarija u Europi, poput Gravnerove u selu Oslavje. Ako se odlučite odvesti do Trsta, nipošto nemojte propustiti Eataly.
