Albiera Antinori prva je žena na čelu vodeće talijanske i jedne od najvažnijih svjetskih vinskih dinastija. Gospođa Antinori, najstarija od tri kćeri markiza Pierra Antinorija, dvadeset i sedma je čelnica ove čuvene firentinske obitelji, čiji smo spektakularni novi podrum u Chiantiju posjetili prije dva tjedna.
S prvom predsjednicom Antinorija razgovarali smo u staklenoj kušaonici, koja visi iznad dvorane s bačvama. Nasuprot dramatičnom okruženju svoje vinarije, Albiera Antinori ostavlja dojam mirne, izrazito racionalne i ozbiljne žene, po mnogočemu idealne za upravljanje obiteljskom tvrtkom koja u Italiji i drugdje proizvodi više od dvadeset milijuna buteljki godišnje.
Gospođa Antinori jednako je staložena i racionalna u razgovoru o velikim Antinorijevim vinima, i o supermarket brandovima poput Santa Cristine.
“Vidite, da bi Santa Cristinu podigli na viši nivo, morali bismo imati više svojih vinograda, u kojima možemo sami uzgajati grožđe za to vino. Briga za detalje je ključna. No, važno nam je da je Santa Cristina uvijek sasvim korektno vino, i da je definitivno bolje i autentičnije od većine supermarket brandova u tom rangu cijena, osobito kad je riječ o vinima iz Novog svijeta. Naša je filozofija da pokušamo proizvoditi najbolja vina u svim kategorijama cijena. Proširimo li vinograde, jasno je da ćemo podići sadašnju razinu kvalitete Santa Cristine.”
Razgovor smo ipak počeli pitanjem o strategiji obitelji Antinori, iza goleme investicije u izgradnju zaista monumentalne nove vinarije.
“Krajem devetnaestog stoljeća na ovom je području izgrađena naša stara vinarija. Ona je s vremenom postala nefunkcionalna, pa smo morali uložiti u novu vinariju za vina koja dolaze iz područja Chianti Classico. Zatim smo odlučili da urede, koje smo imali u Palazzo Antinori u Firenzi, kao i na nekim drugim lokacijama, okupimo na jednom mjestu, po mogućnosti izvan grada, među vinogradima. Tada nam je već bilo jasno da ćemo morati napraviti veliki kompleks, pa smo odlučili vinariju otvoriti za posjetitelje. Tradicionalno gledajući, Antinorijeva su imanja uvijek bila zatvorena za javnost. Primali smo samo profesionalce iz vinske industrije. Kad smo, dakle, zbrojili ta tri elementa, potrebu za novom vinarijom, potrebu za objedinjavanjem uprave i želju da se vratimo na zemlju i otvorimo posjetiteljima, odlučili smo napraviti nešto što je veće i važnije od svakog od ta tri pojedina aspekta. I tako je nastala ova zgrada, koja zaista predstavlja veliku investiciju, i koja u određenom smislu definira ove prostore. No, mi nikad ne razmišljamo kratkoročno. Ovo nije kompleks podignut za mog oca, moje sestre i mene. Ovo je kompleks koji će služiti narednim generacijama naše obitelji. Utoliko on ima sličnu ulogu kao Palazzo Antinori u srcu Firenze, gdje živimo već pet stotina godina, i gdje nam se donedavno nalazila uprava. Moj je otac, razumljivo, zadržao svoj stari ured u palazzu. S novom vinarijom nismo se željeli praviti važni. Nismo željeli da ova zgrada vizualno dominira krajolikom, pa smo je namjerno ugradili u brdo i sakrili među vinograde. I sami ste se uvjerili da je jedva vidljiva s ceste”.
Što se promijenilo otkako ste preuzeli tvrtku?
Ništa. Ali, doslovno ništa. Mislim, ja radim u tvrtki već desetljećima. Mnoge odluke važne za Antinori ionako se donose zajednički, kao što su se i ranije donosile. Osim toga, ako tvrtka ide u dobrom smjeru, a rezultati pokazuju da se mi već dugo godina krećemo u ispravnom smjeru, nema potrebe ni za kakvim važnim promjenama.
Kad smo prije šest ili sedam godina intervjuirali vašeg oca, prilično nas je zaprepastilo što je on osobno operativno određivao datume berbe u raznim vašim vinogradima, uključujući i one prekooceanske. Bilo nam je neobično da predsjednik tako velike kompanije osobno upravlja dnevnim operacijama.
Dobro, ja ne nazivam Kaliforniju i ne određujem kad će ondje početi berba. Takvim se pitanjima ne bavim, i to jest razlika. Kada vodite veliku kompaniju, katkad ne možete kontrolirati baš sve detalje, jer od detalja ne vidite širu sliku. No, moj je otac svojim temperamentom i golemom energijom pokrivao baš sve od datuma berbe u svakom pojedinom vinogradu, do strateških pitanja. I sada, kad se umirovio, svakodnevno dolazi ovdje u novu vinariju. Umjesto počasni predsjednik, što je njegova formalna titula, zovemo ga počasni izvršni predsjednik. No, u poslovnom segmentu funkcioniranja tvrtke stvarno se ništa nije promijenilo.
A kakva je vaša uloga, kad je riječ o samoj proizvodnji vina?
Ja nisam enolog, i ne miješam se u proizvodnju. Međutim, sudjelujem u kušanjima svih naših vrhunskih vina prije nego što izađu na tržište. Netko bi mogao pomisliti da se u upravljanju ovako velikom globalnom tvrtkom katkad može zagubiti onaj vinski aspekt. Međutim, budući da je Antinori sav o vinu, jako pazim da se to ne dogodi.
Što su glavni izazovi pred vašom generacijom Antinorija? S jedne strane vi ste velika globalna tvrtka. S druge strane, većina multinacionalnih vinarija vašeg ranga u vlasništvu je korporacija koje često nisu izravno povezane s vinom, dok ste vi i dalje privatna obiteljska tvrtka.
Mi se bitno razlikujemo od korporacija, što smatramo značajnom komparativnom prednošću. Prvo, mi ne proizvodimo vino kao jedna velika vinarija, nego kao niz malih vinarija koje čine Antinori, i od kojih svaka ima svoj identitet. Ovdje ne postoji nikakav zajednički protokol za proizvodnju vina, koji bi vrijedio i u Chiantiju i u Brunellu i u Apuliji i u Bolgheriju. Vinarije su zaista samostalne, a mi ih potičemo da se ponašaju kao neovisne kompanije. Mi ih jedino inzistiramo da proizvedu najbolje i najautentičnije što mogu s teritorija gdje se nalaze, i u svojim tržišnim kategorijama.
Postoji, doduše, zajedničko stilsko usmjerenje koje je, međutim, definirano u vrlo grubim, načelnim crtama poput čistoće vina na mirisu i elegancije vina. Naravno, kad tako postavite posao, riskirate gubitak kontrole nad pojedinim segmentima posla. Zadatak naših menadžera jest da usklađuju neovisnost vinarija i zajednički interes tvrtke. Konačne se odluke donose u krugu obitelji, i nisu podložne korporacijskim pravilima ponašanja. To je jedna od ljepših strana obiteljskog biznisa.
Ali, kako se borite protiv velikih korporacija?
Mi, kao obiteljska tvrtka, imamo snažniji i autentičniji identitet od većine naših globalnih konkurenata. Osim toga, mi možemo reagirati brže i fleksibilnije, baš zato što nismo korporacija. Primjerice, ako berba nije dobra, mi odmah, na licu mjesta možemo odlučiti da ćemo napuniti manji broj boca, ili da ćemo s nekim etiketama preskočiti berbu. Korporacije to ne rade, zato što imaju svoje financijske zadatke, koje moraju ispuniti neovisno od kvalitete berbe. U krajnjoj liniji, mi smo kadri brže odlučivati o važnim investicijama.
A kako se nosite s korporacijama kad je riječ o prodaji vina na međunarodnim tržištima?
I tu koristimo obitelj kao komparativnu prednost. Kako znamo, korporacije zapošljavaju ambasadore brandova, koji onda prezentiraju vina i druga pića po cijelom svijetu. To je uhodani posao. Mi, pak, sami predstavljamo svoja vina
Moje sestre i ja podijelile smo globalno tržište na tri područja: ja pokrivam Aziju, Alessia obje Amerike, a Allegra Europu. Sve to zahtijeva strahovito puno rada i putovanja, ali mislim da je za proizvod jako dobro kad ga predstavlja njegov stvarni vlasnik, koji živi s tim vinom i od tog vina. Dopustite, međutim, da se vratim na vaše prethodno pitanje. Kad smo govorili o izazovima pred sadašnjom generacijom Antinorija, recimo da se podrazumijeva da je stalno unapređenje kvalitete vina glavni izazov. Ali govorimo li o globalnom natjecanju, mislim da je najvažnije etablirati se na azijskom tržištu. Uvjerena sam da će Azija, a osobito Kina, biti iznimno važna tržišta za generaciju moje djece. U redu, svi smo vjerovali da će ulazak europskih i drugih svjetskih vina na kinesko tržište ići mnogo brže. Taj se proces zasad odvija sporo, ali je neizbježan. Osim toga, proizvodnja vina u Kini strahovito raste, što znači da će Kinezi s vremenom steći naviku da redovito piju vino. A kad se milijarda i pol Kineza navikne svakodnevno piti vino, kinesko će tržište vina postati najvažnije na svijetu.
Nadalje, ako se smanje porezi na alkohol u Indiji, što je pitanje političkih odnosa između Indije i Europske Unije, otvorit će nam se još jedno milijardsko tržište, Dakle, glavni naš poslovni izazov jest čvrsto etabliranje Antinorijevih vina u Aziji, a osobito u Kini. I to na što široj bazi. Znate, ljubitelj vina najnevjerniji je čovjek na svijetu, stalno želi probati nešto novo. Stoga se moramo obraćati što širem krugu ljubitelja vina. U ovom poslu nikad ne smijete računati na jednu čvrstu, zatvorenu potrošačku grupu.
Kako gledate na sve snažniji trend prirodnih vina?
Čini mi se da je to pitanje malo kompliciranije nego što izgleda. Dobro je, naravno, što je trend prirodnih vina osvijestio potrebu da svi u vinogradima i u podrumima moramo koristiti što manje zaštitnih sredstava, sumpora i drugih aditiva . To je svakako iznimno pozitivno, i tim će se smjerom s vremenom kretati veći dio industrije kvalitetnih vina. No, i tu postoji problem. U svim žanrovima prirodne proizvodnje dozvoljen je bakar. Bakar se, međutim, ne može isprati iz zemlje za dugo, dugo vremena. Proizvodimo li, dakle, zaista prirodna vina tako što zemlju koju ostavljamo našoj djeci kontaminiramo bakrom? Drugi je problem sama kvaliteta prirodnih vina. Naravno da na tržištu ima vrlo mnogo vrhunskih, zaista sjajnih prirodnih vina. No, ima mnogo onih koje ne želite ili ne možete piti svaki dan, jer su naprosto neugodna, nedovršena, nisu elegantna. Ima i onih koja su gotovo nepitka.
I mi koristimo sve manje zaštitnih sredstava, i trudimo se ne intervenirati u podrumima, ali ćemo uvijek nastojati proizvoditi elegantna i užitna vina, što, čini mi se, nije cilj baš svim proizvođačima prirodnih vina.
Foto/Wayne Maser
