Cheese Bar u Cesarčevoj ulici spada među pozitivne fenomene zagrebačkog ugostiteljstva. Cheese Bar stalno je barem donekle pun, navečer često prepun a subotom oko ručka ondje je veća gužva nego na Dolcu.
Cheese Bar zapravo je vinski bar koji na čaše toči više od 100 butelja isključivo hrvatskih vina, po sasvim korektnim, razumnim cijenama uz tek jednu ili dvije iznimke, no za čašu babića od 45 eura nije kriv Cheese Bar nego proizvođač i gosti koji to žele plaćati.
Oslanjanje na hrvatska vina uz precizno prepoznavanje najtraženijih novih etiketa, pokazalo se uspješnim poslovnim modelom: Cheese Bar toči na čaše i Omo i Santa Elisabettu i novu, izvrsnu berbu Punta Grece. Uz čašu vina često se servira par kocki sira ili malo suhog voća, što naravno potiče goste da naruče još vina. Daskice sa suhim mesom i sirom uglavnom su korektne. No, i u tako uspješnom lokalu kakav je Cheese Bar, koji upravo slavi deseti rođendan, ima nešto prostora za poboljšanja.
Prvo, potrebno je unaprijediti sustav čuvanja otvorenih vina. Jučer nam nisu htjeli natočiti Omo jer je jedina boca koja im je preostala bila predugo otvorena. Danas su, međutim, i u Hrvatskoj dostupni strojevi koji čuvaju vina svježima petnaest do dvadeset dana. Baru koji barata sa stotinjak otvorenih butelja takav bi stroj dobro došao. Drugo, Cheese Baru se nisu dogodila prirodna vina: njegova bi karta trebala imati sekciju prirodnih vina i macerata. Treće, Cheese Bar ne drži neke od međunarodno najuspješnijih hrvatskih vinara poput Fakina i Cattunara, koji imaju više zlatnih i platinastih Decanterovih medalja nego cijela prva stranica Cheese Barove vinske liste.
I četvrto, izbor pjenušaca prilično je blijed, ne računajući Šembere. Sve ovo, naravno, nije presudno za uspjeh Cheese Bara, ali ne bi bilo loše lokal koji je veoma dobar učiniti još boljim.
