Lošinjska tvrtka Jadranka, vlasnica dva nabolja kvarnerska hotela Alhambre i Bellevuea, blisko surađuje s pomalo neobičnom slovenskom vinarijom Edi Simčič, čija vina u Hrvatskoj distribuira Miva Gordana Mohora. I Jadranka i sam Edi Simčič i Miva, blisko surađuju s bistroom Pod zidom, smještenim odmah kraj ulaza u zagrebačku tržnicu Dolac.
Ta je sinergija odgovorna za izvrsnu večeru održanu u srijedu 8. ožujka, u noći kad je Barcelona uništila Paris St. Germain sa 6:1. Neymaru i Messiju usprkos, veći dio večeri svi su gosti bili fokusirani na hranu i vina. Simčičeva soareja Pod zidom počela je rebulom iz 2013. velikog tijela i ekspresivne mineralnoti, uz koju je poslužen klasični, čisti ajngemahtec koji više ne spada u rukopis kuhanja prvog restorana Borne Janeša, ali se uklapa u njegov kvartovski ambijent. Drugo jelo, ravioli punjeni bakalarom, bilo je već mnogo uspjelije, te se dobro nosilo s Tritonom Lex iz 2011. godine. Triton Lex kupaža je chardonnaya, sauvignona i rebule, koja je možda malo preširoka, prezrela i premekana za moderna bijela vina iz Goriških brda. Aleks Simčič, glavni winemaker vinarije Edi Simčič, objasnio nam je da Triton iz 2011. godine posjeduje takav profil, jer se radilo o vrlo suhoj berbi.
Borna Janeš i Aleks Simčič
Kozana iz 2012. stopostotni chardonnay koji se proizvodi u mikroserijama od 1300 do 1500 buteljki, značajno je popravila dojam. Riječ je o jednom od zaista izvrsnih goriških vina, s čistom, preciznom strukturom, i okusom koji nije kompromitiran drvetom. Vrlo fine janjeće kotlete večerali smo uz Duet Lex, nama uvjerljivo najdraže vino Simčiča iz Kozane. Cuvee Duet Lex sastoji se od 80 posto merlota, dok ostatak čine cabernet franc i cabernet sauvignon. Duet Lex gusto je, ozbiljno vino zrelih tanina, bogatog voćnog bouqueta, svježeg prvog okusa i čokoladno začinskog aftertastea. Mislimo da berba iz 2011. može dozrijevati još barem petnaestak godina.
Zatim su nam Pod zidom poslužili apsolutno najbolje jelo večeri. Radilo se o goveđem repu koji je razvio kompleksne, jako koncentrirane okuse, koji je bio savršeno mekan i podatan, te je asocirao na beouf bourguignon, čemu su pridonijeli i precizno preprženi lardoni. Uz to briljantno jelo, koje pokazuje da Pod zidom može postati ozbiljna gastrodestinancija, pili smo Kolos, kolosalno crno vino iz 2011. koje je još premlado da bi ga relevatno procjenjivali.
Na kraju, uz dekonstruiranu međimursku gibanicu, iza repa najfinije jelo večeri, kušali smo Edijev izbor iz 2007. godine, vino od prosušenih bobica rebule s nešto sauvignona. To je vino čisto remek djelo, ali se nažalost puni u manje od tisuću malih buteljki.
Vinarija Edi Simčič, koju već dugo vodi Edijev sin Aleks, komunikativan čovjek koji sjajno govori hrvatski, razlikuje se od svih drugih vinarija u Goriškim brdima po ekstenzivnoj uporabi drveta, bilo da je riječ o barriqueu ili o bačvama od 500 litara. Ova, danas već malo demodirana filozofija, katkad ne donosi najbolje rezultate, ali se kod zaista velikih vina poput Duet Lexa, pokazuje optimalnom. Vinarija Edi Simčič sa dvanaest hektara vinograda proizvodi samo 40 do 45 tisuća boca vina koje uglavnom izvozi, od Sjedinjenih Država do Hrvatske, s tim da privatni kupci u samoj vinariji igraju važnu ulogu u njenom godišnjem proračunu.
Osobito je zanimljivo i ohrabrujuće da je bistro Pod zidom sinoć bio pun do zadnjeg mjesta, što bi trebalo govoriti ne samo o uobičajeno uspješnoj tematskoj večeri u tom uistinu dobrom restoranu, nego i o rastućem interesu zagrebačke publike za slovenska vina koja su, uostalom, prije četvrt stoljeća zauzimala veći dio vinskih karti skoro svih boljih hrvatskih lokala.
Foto/Marijana Zlomislić @unmondodisapori
