S Hubertom de Billyem, izvoznim direktorom ugledne šampanjerije Pol Roger i izravnim potomkom samog utemeljitelja tvrtke, razgovarali smo o vrijednostima u svijetu šampanjca. Pol Roger, nazvan po svom osnivaču, utemeljen je 1849. godine u Epernayu, mjestu gdje se danas proizvodi Dom Perignon. Pol Roger puni oko milijun i pol buteljki godišnje, što ga svrstava među manje klasične šampanjske kuće.
Njegova vina, međutim, redovito dobivaju izvrsne ocjene. Cuvee Winston Churchill, nazvan po engleskom ratnom premijeru koji je Pol Roger redovito pio na sjednicama kabineta, ubraja se među najspektakularnije luksuzne šampanjce na svijetu.
Pol Roger jedna je od vrlo rijetkih preostalih obiteljskih tvrtki među klasičnim šampanjskim kućama, jer klasične šampanjske kuće iz godine u godinu ulaze u vlasništvo velikih korporacija, ili pak i same prerastaju u korporacije. U Pol Rogeru čvrsto žele zadržati tvrtku u obiteljskom vlasništvu, i ne inzistiraju na brzom rastu i velikim zaradama, što je sve prilično netipično za modernu vinsku industriju. Šampanjce Pol Roger, omiljena vina engleske kraljevske obitelji, u Hrvatsku uvozi zadarski Atrox.
Kako biste opisali položaj Pol Rogera na suvremenoj šampanjskoj sceni, koja se uglavnom podijelila na korporacije i na growere?
Pa, i mi smo pomalo groweri. Posjedujemo jako puno vinograda s obzirom na veličinu kuće, budući da proizvodimo manje od dva milijuna boca godišnje.
Mi smo, dakle, s jedne strane veliki grower, a s druge klasična šampanjska kuća nastala u 19. stoljeću. Važno nam je da ostanemo u obiteljskom vlasništvu. Ne zanima nas korporativni poslovni model. Oko 95 posto dionica Pol Rogera je u vlasništvu članova obitelji, i tako će ostati.
Ali, kako možete spriječiti neku veliku banku ili fond da vas kupe, kao što se to doslovno iz dana u dan dešava s brojnim privatnim vinarijama u cijelom svijetu?
Ovdje je riječ o identitetu svih nas koji radimo u Pol Rogeru. Dakle, ovdje nije riječ o novcu. Mi ne isplaćujemo velike dividende.
Mi nismo milijarderi. Međutim, svi mi u sadašnjoj generaciji vlasnika Pol Rogera, svjesni smo da zapravo nismo vlasnici naše tvrtke nego je samo čuvamo za iduću generaciju, za generaciju naše djece, kao što su je naši roditelji čuvali za nas.
To je baza, recimo to tako, naše poslovne i vlasničke etike. Osim toga, strahovito je važno pažljivo komunicirati sa svim članovima obitelji kako bi svi ostali zainteresirani da zadrže svoje udjele u tvrtki. Kad, pak, govorimo o novcu, sve ih upozoravamo da dionice Pol Rogera stalno rastu i da one vrijede kao dugoročna investicija.
Okej, ne želite se nikome prodati što zvuči sjajno i idealistički. A želite li nekoga kupiti?
Moram priznati da nemamo strateški plan za kupnju neke druge vinarije, što ne znači da se ne bismo upustili u tako nešto ako bi se ukazala do- bra prilika i ako bismo procijenili da određenoj vinariji koja dijeli naše vrijednosti zaista možemo pomoći.
Naš je glavni cilj da ostanemo neovisni. Kad bismo se upuštali u akvizicije samo zbog financijske vrijednosti pojedinog posla, izgubili bismo neovisnost. Jer, neovisnost znači da možete kontrolirati neovisnom sustavu distribucije, blisko surađujemo s vinogradarima od kojih kupujemo grožđe, trudimo se poboljšati njihove poslovne uvjete i tome slično. Ponavljam, nismo klasična kapitalistička tvrtka koja se želi širiti pod svaku cijenu. Naravno da i mi želimo rasti, ali ne na račun kvalitete i neovisnosti.
Što mislite o pokretu growers proizvođača šampanjca?
Ja ih jako podržavam. Smatram da oni donose novi ugled Champagni i da su jako korisni za cijelu našu industriju.
Više ste puta naglašavali kako bi šampanjci trebali dulje odležavati prije puštanja u prodaju. Vaš bazični šampanjac odležava četiri i pol godine, dok većima velikih proizvođača svoje buteljke pušta na tržište poslije dvije, najviše tri godine. Mislite li da je realno da se vrijeme odležavanja produži
To je vrlo jednostavno. Što dulje odležavate vino, ono će na kraju biti bolje. Ja mislim kako je neophodno da se vrijeme odležavanja šampanjca produži, jer naša industrija može nastaviti rasti samo na temelju stalnog dizanja kvalitete. Sve drugo je pogrešno.
Naravno, riječ je o financijski složenoj operaciji, jer dulje dozrijevanje usporava cash flow i diže troškove. Ali, doista mislim da šampanjska industrija tu ne smije raditi previše kompromisa.
Vaša su bazična vina, s obzirom na duljinu odležavanja, relativno jeftina. Vaši vintage šampanjci, koji koštaju oko 50 do 60 eura, predstavljaju izvanrednu vrijednost za novac. Kako postižete tako prihvatljive cijene?
U redu, tu moram biti pošten i reći da su naši troškovi u startu niži, zato što druge klasične kuće otkupljuju mnogo više grožđa nego mi. No, činjenica je da ako, recimo, kilogram grožđa poskupi za pet posto, mi podignemo cijenu za dva posto, a ne za pet posto. To nije nikakva nekomercijalna ni samoubilačka filozofija, nego je to filozofija lojalnosti.
Kao obiteljskoj firmi, nama je lojalnost jedna od najvažnijih vrijednosti. Mi želimo biti lojalni prema našim stalnim kupcima, pa smo stoga krajnje pažljivi kad je riječ o korekciji cijena. Isto tako, želimo biti lojalni prema našim dobavljačima. Mislim kako je lo- jalnost jedna od glavnih pretpostavki da ovaj posao potraje još jako dugo vremena.
Pomaže li prodaji Pol Rogera povezanost tvrtke s engleskom kraljevskom obitelji. Pol Roger se, primjerice, točio na nedavnom vjenčanju princa Harryja?
Zapravo ne, ili ne previše. Naravno, kad dođete u medije kao službeni šampanjac neke kraljevske svečanosti to može pogurati prodaju, ali također može utjecati negativno na one kupce koji nisu obožavatelji monarhije.
Mi s britanskom kraljevskom obitelji ne surađujemo radi marketinga nego radi lojalnosti, jer smo s njima kao dobavljači šampanjca povezani desetljećima. Kao što njegujemo i bliske odnose s obitelji Churchill, što danas naravno ne može imati nikakvo komercijalno značenje. No, tu se opet vraćamo na pitanje lojalnosti, koja je uz predanost kvaliteti naša središnja vrijednost.
Smatrate li da golemi rast prosecca, koji je postao najprodavanije pjenušavo vino na svijetu, može ugroziti industriju šampanjca?
Mislim da ne može. Riječ je o dva prilično različita vina. Rast prosecca može ugroziti samo šampanjce inferiorne kvalitete. Ali, to je njihov problem. Ja, naprotiv, držim da prosecco može koristiti šampanjcu jer navodi puno mladih ljudi da kušaju pjenušavo vino po niskoj cijeni, što onda te mlade ljude potiče da kasni- je probaju ozbiljnija pjenušava vina poput šampanjca. Smatram, dakle, da prosecco stvara nove potrošače za šampanjac.
Što očekujete od ulaska na hrvatsko tržište?
Mi ne želimo ništa na brzinu. Nova tržišta, bilo da je riječ o Aziji, istočnoj Europi ili zemljama poput Hrvatske, za nas su prilika da polako i sigurno rastemo. Želimo se etablirati kao visokokvalitetni šampanjac, koji će ovdje dugo ostati.
