Jučer smo na Sparovim policama zapazili, i odmah kupili, graševinu obitelji Buhač iz 2017. godine koja košta 24,50 kuna za buteljku. Vino je okej, vrlo svježe, doslovno hrskavo, s naglašenim citrusima i zelenim jabukama na okusu i ponešto bijelog cvijeća na nosu. Tijelo je pretanko, ali ovo easy drinking vino i dalje predstavlja vrlo dobru vrijednost za novac. Recimo da bismo ga na prvi dojam ocijenili s osamdesetak bodova.
Obitelj Buhač ima dvadesetak hektara vinograda oko Iloka. Vinskim su se biznisom počeli baviti prije dvadeset godina. Njihova su vina prilično popularna u istočnoj Hrvatskoj, a merlot, na koji su posebno ponosni, unatrag nekoliko godina često se može vidjeti i u zagrebačkim lokalima. Riječ je, dakle, o pristojnoj obiteljskoj vinariji iz zasluženo renomiranih vinogorja.
No, moramo priznati da nam je cijena u ovom slučaju zanimljivija od vina. Dakle, buteljka solidne graševine malog obiteljskog proizvođača, na polici supermarketa košta jedva malo više od tri eura. U tom rangu cijena sve je više buteljiranih graševina, bilo da dolaze iz velikih ili malih vinarija. Dapače, na akcijama je moguće pronaći solidne graševine već za 20 do 22 kune, dok se one višeg ranga cijena (između 40 i 50) u supermarketima katkad spuštaju ispod 30. Živimo, dakle, u zlatnim vremenima za potrošače, ljubitelje graševine. Međutim, nismo sigurni da je cijena od 3 do 4 eura za buteljku optimalna za stvarnu vrijednost naše najraširenije bijele sorte.
Niska cijena graševine, osobito niska u usporedbi s malvazijom, posljedica je njenog lošeg imidža i nepromoviranja kvalitete (koju graševine definitivno posjeduju). Za hrvatsko bi vinarstvo bilo neusporedivo bolje kada bi bazne buteljirane graševine mogle postizati bar nešto višu cijenu.
