Prije petnaestak godina, istarska je vinska industrija prošla kroz nekoliko prepoznatljivih faza. Prva je bila nametanje malvazije kao drugog najvažnijeg hrvatskog bijelog vina početkom 2000-tih, u vrijeme neupitne vladavine graševine. Za proboj malvazije s regionalnog na nacionalno tržište najzaslužniji su bili Gianfranco Kozlović, Moreno Coronica i Ivica Matošević te manifestacija Vinistra koju je godinama vodio dr. Matošević.
Nakon toga, kvaliteta bazičnih malvazija stagnirala je godinama, ali su vodeći istarski vinari počeli eksperimentirati s bogatim odležanim malvazijama. Dva takva vina, Coronicina Gran Malvasia i Kozlovićeva Santa Lucia, danas su klasici koji zaslužuju i ponekad dobivaju međunarodnu pozornost. Od 2005. počeo je rasti značaj istarskih crnih vina. Meneghetti Crveno i Clai Brombonero zasluženo su stekli status kultnih vina, dok je Coronicin Gran Teran postao jedan od statusnih simbola na domaćoj vinskoj sceni, a Matoševićeva crna Grimalda redovito predstavljala odličnu vrijednost za novac.
Početkom ovog desetljeća bazične malvazije su dodatno napredovale. Podrumi su se modernizirali, sadili su se novi vinogradi i malvazije su prije sedam godina postale najtraženije vino u hrvatskim restoranima. Tu im poziciju danas nitko ni ne pokušava preoteti. Usprkos krizi, uspjele su zadržati relativno dobru cijenu, većina vrhunskih malvazija u trgovinama košta 60 do 80 kuna. Istarske su malvazije sada u novom snažnom uzletu. Za to je s jedne strane zaslužan ulazak najvećeg istarskog proizvođača Lagune na scenu vrhunskih vina, a s druge napori privatnih vinara da još podignu razinu svojih vina.
Franco Cattunar je, primjerice, počeo eksperimentirati sa serijom Četiri zemlje u kojoj radi četiri malvazije iz istog vinograda, ali s različitih podloga. Koncept je dao više nego ohrabrujuće rezultate. Clai se uz obitelj Tomac etablirao kao najbolji hrvatski proizvođač maceriranih bijelih vina, a Matošević je s Grimaldom ušao u najvišu hrvatsku klasu. Laguna je počela osvajati najrelevantnije svjetske vinske nagrade poput Regionalnog Decanterova trofeja za Castello iz 2013.
Dva vina koja smo ovih dana kušali potvrđuju tezu o novom uzletu istarske vinske industrije. Grimalda iz 2013., s karakterističnom plavom etiketom najbolje je Matoševićevo crno vino dosad. Prethodne crne Grimalde bile su izrazito sočne i elegantne, a ova je trpkija i puno hrabrije strukturirana. Vino je malo neobično, jer mu osjećaj kiseline ne narušava zaokruženost, a uz očekivane mineralne, voćne i čokoladne arome javljaju se začinski elementi klinčića, kože i duhana. Navažnija je Grimaldina struktura, koja jamči jako dugo i uspješno odležavanje te veliku popularnost uz različite vrste hrane. Tu jaku strukturu i najdramatičniju boju Grimalde dosad dao je teran, koji se već pokazao presudnim za posebnost istarskih crnih kupaža. Steven Spurrier Grimaldu iz 2013. navodno je zavolio na prvo kušanje i baš nas zanima što će za nju reći Oz Clarke kad sredinom ožujka dođe u Istru.
Gastropreporuka Zbog sočnosti odlično ide uz tunu, losos ili meso s roštilja, a čvrsta struktura vodi je prema steakovima, pa i prema visokoj kuhinji baziranoj na crvenom mesu ili pticama.
Lagunina Festigia iz izvrsne berbe 2015. najbolje je Laguino vino ikad, uz iznimku jedne Festigie Vižinade iz 2012. koja nikad nije dospjela na šire tržište. Festigia iz 2015. ima sve elemente klasične malvazije: izrazitu mineralnost, aromatske nijanse bijelog cvijeća, žutog ljetnog voća i akacije, puno tijelo, jabučnu reskost i laganu gorčinu na povratnom okusu. To vino zapravo spaja značajke slanih, ultramineralnih malvazija s obale zapadne Istre i mesnatije malvazije iz unutrašnjosti poput Benventuijevih. Njime se etiketa Festigia afirmira kao ravnopravna začetnicima renesanse istarskog vinarstva
Gastronomska preporuka Ovo je vino za ribe i školjke, rižote i tjesteninu sa škampima ali i za pršute, kulene i mlađe sireve. Malvazije, kao i chablis ili suhi sherry, odlično idu sa suhim mesom.
