S jednim od začetnika istarskog vinskog preporoda, dr. Ivicom Matoševićem, razgovarali smo na njegovu imanju u Krunčićima, iznad Limskog Fjorda. Prije jednosatne rasprave o teškim temama, poput tržišnog položaja hrvatske vinske industrije, u podrumu smo probali niz vina iz 2015. Antiqua, macerirana malvazija koju vole sommelieri Hestona Bulmenthala, još se nije zaokružila ali pokazuje izvanredan potencijal za dozrijevanje, dok se nekoliko uzoraka iz akacije prilično dramatično razlikuju: pojedina su vina spremna odmah izaći na tržište, dok drugima treba još dosta vremena, ali će moći trajati cijelo desetljeće.
Kušajući vina istih sorti, iz sličnih bačvi ali s različitih položaja, uvjerili smo se koliko je značajna uloga terroira u sadašnjoj fazi Matoševićeve karijere. Uz intervju pili smo nekoliko starijih Matoševićevih boca, koje su sada u odličnoj formi poput, recimo, prve Antique, one iz 2005.godine. Sposobnost dozrijevanja jedan je od argumenata koji opravdavaju sve bolje kritike što ih Matošević zadnjih godina dobiva u inozemstvu. Primjerice, Wall Street Journal nedavno ga je uvrstio među pet vodećih dolazećih nekonvencionalnih europskih vinara. Ne hrvatskih, nego europskih.
Upozorenja o nekontroliranom uvozu
“Glavni problem hrvatske vinske industrije prekomjerni je uvoz, te nedostatak bilo kakve kontrole uvoznih vina,” smatra Matošević, “Nisam pobornik teorija zavjere, ali katkad mi se zaista čini da se radi o svjesnoj politici, iza koje netko stoji, i kojom se želi marginalizirati hrvatska vinska industrija. Jer, unatrag nekoliko godina, uvoz vina u Hrvatsku doslovno se učetverostručio, dok se izvoz smanjio. Uvoze se uglavnom trećerazredna vina, koja na policama ništa ne koštaju i koja nitko ne kontrolira, dok su se svi naši napori da se potakne organizirani izvoz dobrih hrvatskih vina, naposljetku pokazali neuspješnima.”
Dojam je, kaže Matošević, da je Ivica Todorić digao ruke od vina, a bez njega nemoguće je artikulirati i provoditi uspješnu izvoznu politiku, jer je Agrokor najveći proizvođač vina u Hrvatskoj. Prije četiri ili pet godina Todorić je bio itekako zainteresiran za vina, a ondašnji direktor Vina Agrokor, Đuro Horvat, bio je jedan od glavnih protagonista pokušaja osnivanja državne agencije koja bi stimulirala izvoz i promociju hrvatskih vina.. “No, danas zaista izgleda kao da je Todorić odustao od ozbiljnih izvoznih ambicija, što je golema šteta… Evo, propao nam je pokušaj prodora na britansko tržište, koje je zapravo najvažnije u Europi, jer London velikim dijelom određuje koja su vina dobra, a koja loša te što je u trendu a što nije. Uspjeh hrvatskih vina na britanskom tržištu smatrao se, prije četiri ili pet godina, apsolutno strateškim ciljem, no to se sada više ni ne spominje,” zaključuje Matošević.
Zašto nije povučen novac iz EU fondova
Hrvatski vinari, predvođeni među ostalim baš Matoševićem i Horvatom, pokušali su osnovati državno-privatno tijelo, koje bi se brinulo oko organiziranog izvoza hrvatskih vina, po uzoru na austrijsku agenciju Austrian Wine Marketing Board, uz pomoć koje je Asutrija u dva desetljeća od anonimne vinske zemlje postala jedan od najuspješnijih europskih izvoznika vina.
Dio novca i infrastrukturu osigurala bi država, a dio vinari sa sedam ili osam lipa po svakoj buteljki. Na temelju novca koji bi prikupila agencija u Hrvatskoj, moglo se aplicirati za tri puta veći iznos iz europskih fondova. Ali,to se nikad nije realiziralo. Niti jedna vlast nije pokazala ozbiljnu političku volju da takva agencija zaživi, u što smo se i sami uvjerili na sastancima na kojima smo proteklih godina sudjelovali.
Kako je Vidoševićev skandal upropastio agenciju za vina
“Zaista je neobično što nijedna politička garnitura ne želi razumjeti važnost vina, ne samo za hrvatsku poljoprivredu, nego još više za hrvatski turizam. Istovremeno, turizam službeno proglašavaju najjačim faktorom gospodarskog rasta. Vino bi moralo postati sastavni dio našeg turističkog proizvoda. To smo pokušali objasniti nekolicini raznih ministara turzima, ali oni tu ništa nisu htjeli poduzeti,” kaže Matošević, “Zatim smo tražili političku potporu od Zorana Milanovića dok je bio premijer, i ona je također izostala. Prilično mi je fascinantno da jedan pametan čovjek poput njega nije razumio o čemu se ovdje radi, već se izvlačio frazom kako smo, eto , sada izloženi slobodnom zajedničkom tržištu Europske Unije pa se vinari mogu snaći na njemu. Pa, i puno veće vinarske zemlje, od same Francuske do Austrije na zajedničkom su europskom tržištu, ali se itekako brinu oko plasmana svojih vina u druge europske zemlje.”
Na kraju je inicijativa hrvatskih vinara gurnuta u Hrvatsku gospodarsku komoru. Činilo se da će se unutar HGK nešto uspijeti pokrenuti, ali je onda, kako znamo, razotkriven slučaj Vidošević, tako da je i ova akcija kao i mnoge druge koje su se odvijale u sklopu Komore, blokirana. Posljedica je da u ovom trenutku nitko zapravo ne nadzire uvoz oceana groznih jeftinih vina, dok istodobno ne postoji platforma kojom bi se stimulirao izvoz hrvatskih dobrih vina, čemu treba dodati i spomenuto odustajanje od investicija u izvoz najvećeg proizvođača Agrokora. “Tako izgleda stvarno stanje hrvatske vinske industrije u ovom trenutku. I nema perspektive da se bilo što bitno poboljša,” zaključio je Matošević.
Tko uvozi oceane lošeg vina?
U Hrvatskoj je u prva tri kvartala 2015. prodan 223.631 hektolitar uvoznih vina, gotovo koliko i u cijeloj prethodnoj godini. Osim većih količina, sporna je i struktura uvoza. Čak 88 posto uvoznih vina su u cjenovnoj kategoriji od 0,37 do jednog eura. Za usporedbu, 2013. udjel najjeftinijih loših vina u uvozu bio je 66 posto. Uvoz takvih vina raste više od 30 posto godišnje, a poseban su problem vina u plastičnim bocama koja ne zadovoljavaju ni osnovne organoleptičke standarde. Na problem je, poput Matoševića, početkom godine u razgovoru za poslovni.hr upozorio Dubravko Ćuk, direktor razvoja vinogradarstva i vinarstva Badela 1862. Ćuk je podsjetio da se u Hrvatskoj vinogradi za jeftina loša vina praktički nisu ni razvijali, pa je rast uvoza takvih vina vjerojatno posljedica pada kupovne moći građana i iskorištavanja te situacije na tržištu korištenjem kvota za uvoz iz trećih zemalja koja je Hrvatska ugovorila s Europskom unijom.
Što ipak ne znači da pojedinim vinarima ide loše. Matošević proizvodi oko 100.000 buteljki godišnje. “Osobno se ne bih smio žaliti,” kaže, “Četvrtinu proizvodnje prodajemo ovdje, na vratima vinarije, uglavnom turistima. Četvrtinu proizvodnje izvozimo, a polovicu prodajemo u uobičajenim kanalima distribucije u Hrvatskoj, gdje su marže distributera, zapravo, razmjerno male. Buteljka mog bazičnog vina, malvazije Alba, košta 47 kuna plus PDV, a u trgovinama se prodaje već za sedamdesetak kuna.” Premda se distributeri ponašaju vrlo korektno ni taj se biznis, smatra Matošveić, u Hrvatskoj nije do kraja profesionalizirao. “Vani je uglavnom nemoguće da jedan vinar radi s tri različita veletrgovca, što je kod nas uobičajeno. No, za mene je, dakle, važno što se uspijevam držati te strategije da se četvrtina plasira u izvoz, četvrtina prodaje ovdje, a polovica u distribuciji. Naravno, uvijek bi bilo dobro povećati izvozne količine,” kaže Matošević.
Individualni uspjesi vinara nisu dovoljni
Stabilan izvor prihoda omogućuje i nove investicije, pa je Matošević nedavno kupio dva hektara vinograda u zapadnoj Istri, na onim famoznim položajima blizu Santa Lucie. Premda mu temeljna malvazija i dalje predstavlja glavni izvor prihoda, Matošević će se u budućnosti koncentrirati na jačanje brenda Grimalda, čiji i crni i bijeli cuvee dosta snažno izražavaju terroir tog prekrasnog vinograda zasađenog početkom 2000tih.
Međutim, individualni uspjesi Ivice Matoševića i brojnih drugih naših vinara ne mogu prikriti jedan od glavnih problema hrvatske vinske industrije: hrvatska vina nisu se uspjela nametnuti svjetskom tržištu kao prepoznatljiv brend, pa je stoga izvoz prilično limitiran. Hrvatska je vinska industrija , i zbog pasivnosti države, tu zaista propustila povijesnu priliku. Jer, vrijeme strahovitog rasta našeg turizma naprosto se moralo iskoristiti za globalnu afirmaciju hrvatskih vina. Što se nije dogodilo.
