Zakolutali smo očima, pogledali jedni druge i onako pristojno “po našu”, potiho kimnuli glavom. Nije baš da smo vjerovali tome, no bila je u tijeku odlična 2018, a vješti konzultanti koji su nas u Vinistri vodili kroz izradu Strategije vinarstva Istre do 2030. godine upravo su nam bili objasnili da se u srednjoročnim planovima ovakvog tipa jedna na svakih desetak godina uvijek predviđa kao “krizna”, iz vrlo različitih razloga.
I bi upravo tako. Kako krizna godina iz udžbenika ili strategije može izgledati, nažalost upravo svjedočimo. Koliko će trajati i kako će se rasplesti, možemo samo nagađati. Slične stvari su se događale kroz povijest, bilo je epidemija i bilo je potresa, no u prirodi je čovjeka da ružne stvari zaboravlja.
U svijetu 2020. uokvirenome koronavirusom, sve izgleda kao da je Safety car ušao na pistu Formule 1 i svi polako vozimo za njim. Koliko ćemo još krugova tu odvoziti, ne znamo. Ono što očekujemo je da pojurimo stazom čim se Safety car makne s nje i vratimo u ritam koji znamo od prije, za što će nam trebati pun rezervoar i dobre gume.
Jesmo li prošli bolje ili lošije od drugih? Jel nam grah dobro pao? Jesmo li griješili? U kontekstu pandemije, pravila igre su globalna – naša pripadnost EU obitelji pomaže nam da usvojimo i provedemo mjere s manje greške nego da sami u tome glavinjamo. Sektor vina isto tako baštini zajedničku regulativu pa i u tom svijetu dijelimo sudbinu i nema velike razlike. Svi proživljavamo slične muke. Unutar tih zajedničkih muka, svaki je od susjeda imao i vlastite, pa tako i mi. Naša se najveća muka dogodila u špici sezone, kad smo ostali bez turista.
Najprije, na početku epidemije kad smo širom otvorenih očiju promatrali i mjerili kako preživjeti, i kad smo si rekli da ćemo u sektoru vina ostvariti rezultat sličan našem turizmu, bili smo zamislili ostvariti najviše polovicu prošlogodisnje realizacije. Odgodilt ćemo rate kredita, pričekat ćemo s investicijama, a ono što država da uzet ćemo da se pomognemo i očuvamo strukturu naših poslova, prije svega ljude. Potom nam je broj covid slučajeva bio manji od susjeda i dogodio se neki turizam – karte koje smo u nebeskom dijeljenju tada dobili bile su jako dobre. Neki neobični autoturisti pohrlili su u naše krajeve i kupovali vina u našim podrumima, držeći nas valjda interesantnima i manje rizičnim od klasičnih turističkih sadržaja oko nas.
A onda je vlast zabila autogol toleriranjem noćnih klubova iz kojih su se kući vraćali covid pozitivni stranci, taman koliko treba da njihove nacionalne politike to iskoriste kao argument u blokadi putovanja, taman da izgubimo tih par tjedana špice sezone koje su, da dočaramo vrijednosti – mogli donijeti novac dovoljan za kupnju svih 12 aviona i još nacionalnog stadiona pride. Znači na zicer za pobjedu mi smo zapucali u vlastitu mrežu, bez da je itko od vlasti uopće odgovarao za taj kolosalni propust.
Siromašna smo i mala zemlja, pa su ovakve zapucane prilike bolnije. Kad je neko bogat, uvijek postoji i druga prilika, postoji neka rezerva na bankovnom računu. Mi pravo na grešku nemamo. I ne znamo što nas jos čeka nakon ove ružne epizode iz 2020.
Mjere koje smo potom kao vinarski sektor imali na raspolaganju svakako su koristile vinarima – doduše više onim većima s viškom loših zaliha za destilaciju, a manje malima i dobrima koji su optirali za financiranje zaliha. Dakle, dio velikih proizvođača uspio se riješiti godinama nagomilanih zaliha lošeg vina i za njega dobiti pristojan novac.
K tome, očekivana Mjera 21 koja je trebala pomoći poljoprivredne proizvođače razmjerno njihovim gubicima, u samom fotofinišu godine maestralno je zaobišla sve one koji su u očuvanju tvrtki i zaposlenika podigli kredite i time izgubili pravo na pomoć, pokazajući virtuoznu perfekciju birokracije, daleko nadmoćnije od samog sektora i njegovih suštinskih interesa.
Dramatičnu korona godinu hrvatska su vina, promatrajći rezultate najvažnijeg svjetskog ocjenjivanja, prošla odlično. Nikad bolja kvaliteta i vrijednost za novac naših vina dogodila se u tržišno najgoroj mogućoj godini. Izvjesno je da smo realizirali između polovice i dvije trećine uobičajenog prometa, s tranzicijom butejki iz zatvorenih restorana prema trgovačkim lancima i vinotekama.
Potpuno je jasno da značaj interneta u promociji i prodaji vina postaje nezaobilazan – web prodaja polako ali sigurno zauzima važnu poziciju u našem biznisu. Jesmo li u tome bili bolji od konkurencije teško je danas znati, no neku od lekcija smo svladali i povratka na staro više nema.
Nove tehnologije, autentičnost, karakter, predanost, teritorij i imidž koji iz toga proizlazi moderni su elementi današnjeg identiteta i područja su u kojima možemo stvoriti novu vrijednost. Upravo ono čemu žudi moderni turistički proizvod kako bi sutra bio konkurentan.
No prevelik je jaz između nestrukturiranih i nepovjerljivih vinara i centralne vlasti. I kad bi pitali što bih u vinskom sektoru Hrvatske poželio za 2021, bilo bi upravo približavanje tih udaljenih svjetova.
[adsense_content_v2]
Vinarima bih poželio da se više angažiraju u svojim regijama i aktivnije participiraju u stvaranju veće vrijednosti svojih vina; bez vas to uopće neće ići! Izvršnoj vlasti bih poželio da izvadi figu iz džepa i odredbe novog Zakona o vinu koje se tiču regionalnog strukturiranja iskreno podupru i pruže ruku vinarima kako bismo uhvatili ritam s našim susjedima, a premijeru, obzirom da je on ključna osoba u našoj stvarnosti, iskreno bih zaželio da zaroni u svijet vina, da ovlada materijom barem poput svojih kolega iz EU vinskih zemalja – politika će time bit bogatija pravim vrijednostima a vinski sektor biti podržan političkom voljom bez koje u nas ne može napredovati.
