Jean Frederic Hugel čovjek je u srednjim tridesetim godinama, s talentom stand up komičara i znanjem stručnjaka koji je pročitao sve važne knjige o vinu, ili barem one o francuskim vinima (premda dobro stoji i s brojnim svjetskim vinskim referencama). Taj beskrajno zabavni vinski aristokrat, hodajuća kombinacija Vinopedije i Georgea Constanze, član je 13. naraštaja alzaške obitelji Hugel, koja je stvorila modernu industriju vina u toj sjevernoj francuskoj regiji, poznatoj po bijelim sortama.
Jean Frederic izvozni je direktor Hugela, vinarije osnovane 1639. godine, koja je do danas ostala u obiteljskom vlasništvu. Hrvatsku je posjetio kako bi osobno predstavio svoja vina nekima od najvažnijih naših restorana i hotela. Prije nekoliko dana u Pelegriniju se družio s Rudolfom Štefanom. Poslije Štefanove večere ostao je uvjeren da Pelegrini zaslužuje dvije, a ne jednu Michelinovu zvjezdicu.
Jean Frederic Hugel
Zatim je stigao na Lošinj, gdje je u najboljem kvarnerskom hotelu Alhambri prvo održao majstorsku radionicu na kojoj se, među ostalim, točio i jedan slatki rizling iz 1973. godine, da bi zatim na gala večeri u ozbiljno punom restoranu Alfred Keller zabavljao odlično raspoložene goste, učeći ih usput abecedi alzaških vina, koja danas predstavljaju najbolju vrijednost za novac među svim klasičnim francuskim vinskim apelacijama.
Večera u Alfredu Kelleru počela je Gentilom, baznim i najprodavanijim Hugelovim vinom, koje se proizvodi od svih šest alzaških bijelih sorti uključujući silvanac i bijeli pinot, i koje spaja svježinu, aromatičnost i tragove mednih okusa karakterističnih za alzaška vina.
Zatim smo uz sashimi od zubaca s ukiseljenim povrćem pili traminac iz 2014. bogat, cvjetan i svjež, iz linije Classic. Uz foie gras s diskom od marelice i pjenom od citrusa poslužen je ekspresivni, bogati,masni sivi pinot Grosse Laue iz 2011. godine koji se zadovoljno složio s gusjim jetrima.
Nježno poširani file romba na pireu od tikvica uživao je u društvu dva rizlinga. Prvo su nam natočili Grosse Laue iz 2013. je prštao mirisima i okusima marelica, a zatim raritetni Schoelhammer iz 2009. godine, koji se proizvodi u nakladi od nekih 2500 do 3000 boca godišnje, odležava najmanje osam godina u buteljkama, prije puštanja na tržište i ima nevjerojatno brutalnu, linearnu kiselu strukturu udruženu sa suzdržanim, nijansiranim bouquetom i dugim vinskim okusima s primjesama citrusa i žutog voća.
Riječ je, dakle, o jednom od najboljih alzaških vina koje smo ikada i i gdje probali, koje ispred sebe ima, budimo umjereni, jedno pola stoljeća uspješnog dozrijevanja i trajanja. Za pet ili šest godina, kad barem malo omekša, Schoelhammer iz 2009. godine vrijedit će između 98 i 100 bodova.
Uz selekciju francuskih sireva s genijalnom ukiseljenom marelicom, pili smo opojni rizling Vendage Tardive iz 2011. godine, koji je usprkos 50 grama šećera ostavljao dojam suhog vina, dok je još jedna senzacionalna vinska večera u Alhambri završila tramincem s oznakom Selection de Grains Nobles “S” iz 2008. godine, koju Jean Frederic Hugel smatra jednom od najboljih u ovom stoljeću za proizvodnju slatkih vina s botritisom.
Hugelov SGN preraskošno je vino, koje možete mirisati poput parfema i koje posjeduje niz tipičnih parfemskih nota poput esencije suhih ružinih latica. Usprkos masivnih 187 grama šećera, i ovaj je traminac ostao svjež i uravnotežen.
Hugelova su vina specifična, elegantna, i definitivno jeftina za kvalitetu koju isporučuju. Scoelhammer košta oko 100 eura, kao prosječni bordeaux i nešto solidniji villages burgundac.
Melkior Bašić, Alfred Kellerov chef ,ostavio je vrlo dobar dojam, a neka jela, poput sashimija posluženog na smeđem maslacu ili marelice ukiseljene s mentom, anisom i rizlingom, postigla su one fine dodire klase koji odvajaju pravi fine dining od tek tehnički dobre i nešto ambicioznije kuhinje.
