Korčulanski vinar Jakša Krajančić mlad je, moderan čovjek s jakim lokalnim korijenima vidljivima i u njegovu govoru, i u gotovo sramežljivom nastupu karakterističnom za osobu koja je iz male sredine ušla u veliku igru.
No, da bi se razumjela važnost posla koji Krajančić upravo obavlja s pošipom Nerica, moramo se vratiti u davnu prošlost, dok se vlasnik Nerice još nije bio rodio. Sredinom 70tih godina na policama hrvatskih trgovina i tada sasvim rijetkih vinoteka nije bilo baš mnogo buteljiranih vina. Osobito nije bilo puno buteljiranih bijelih vina iz Dalmacije.
Među rijetkim takvim buteljkama pažnju su privlačili pošipi iz Čare i Smokvice, čije su se etikete doimale gotovo luksuzno u usporedbi s drugih hrvatskih vina iz onog vremena.Tijekom 70-tih i u prvoj polovici osamdesetih nastala je interna legenda o pošipu iz Čare kao osobito vrijednom vinu.
Koliko se sjećamo, radilo se zapravo o vrlo teškim, gustim, uljastim, ali oksidiranim vinima bez imalo svježine, koja su mogla steći ugled samo u vrlo slaboj konkurenciji. Pa je tako pošip Čara ostao standard za dalmatinska bijela vina sve do sredine devedesetih godina, a ponegdje i dulje. Fascinantno je koliko južnodalmatinskih hotela i restorana i danas nudi Čaru kao prvu opciju, premda su ta vina već davno inferiorna konkurenciji i loše predstavljaju sortu. Zatim se, u drugoj polovici 90-tih pojavio veliki Mike Grgich.
Grgich je u vinariji u Trsteniku od korčulanskog grožđa počeo proizvoditi sasvim drukčiji, svjež, čist ali barikiran pošip. Grgićev je pošip neko vrijeme bio senzacija. Radilo se zaista o vrlo dobrom vinu, no Grgić ipak nije pogodio pravi karakter pošipa.
Zapravo, zadnjih nekoliko berbi ostavljaju mnogo autentičniji dojam od prvih Grgićevih pošipa. Poslije Grgića došao je Luka Krajančić, koji je Pošipom sur Lie postavio sasvim nove, dosta radikalne kriterije. Krajančićev Sur Lie duboko je, ozbiljno, meditativno i često briljantno vino, ali to je vino autorski rad i ne može biti obrazac za cijelu scenu.
Onda je prije nekoliko godina na tržište stigla Nerica mladog Jakše Krajančića. Čim se pojavila u restoranima i vinotekama (distributer je zagrebački Vivat) Nerica je postala model za idealno dalmatinsko bijelo vino. Evo zašto.
Nerica je uspjela sačuvati autentični, cvjetno-herbalni karakter sorte i udružiti ga sa svježinom potpuno netipičnom za dalmatinska bijela vina. S Nericom smo u cijeloj povijesti dalmatinske vinske industrije dobili prvo hrskavo, potpuno čisto, naglašeno svježe bijelo vino, koje se na plus 30 može piti u velikim količinama i istodobno je kompleksno i sortno savršeno prepoznatljivo. Takav spoj južnodalmatinskog terroira i svježine učinio je Nericu prvorazrednim gastronomskim vinom, i to izvan regionalnih granica.
U Zagrebu gotovo da nema ozbiljnijeg restorana koji ne drži Nericu, a mnogi je restorani toče na čaše. Jakša Krajančić je, dakle, s Nericom uspostavio uspješan model za suvremenu proizvodnju dalmatinskih bijelih vina. Utoliko je Krajančić postao dalmatinski Kozlović.
Važno je da model Krajančićeva pošipa nije banalan, nego je plemenit i autentičan, o čemu svjedoči i Decanterova zlatna medalja za Nericu 2016. Berba 2017. premda količinski mala također je briljantna, što znači da je Krajančić uspio proizvesti tri sjajna vina zaredom u klimatski nejednakim okolnostima. Takvo što nije osobito često ni u vinski naprednijim zemljama.
Jakša Krajančić, čiji je pošip Mindel s istoimenog superiornog položaja sasvim druga vrsta bijelog vina, ozbiljnog, supstancijalnog ali ne lakopitkog (nešto poput težih F.X.Pichelrovih ili Knollovih smaragda), najznačajniji je moderni dalmatinski proizvođač bijelih vina. Njegov bi utjecaj mogao biti puno dalekosežniji nego što je umjereni i suzdržani Krajančić uopće svjestan. Ili i čiste pristojnosti ne želi govoriti o tome.
