Zagrebački Dubravkin put sinoć je bio sasvim neobično uređen; nad lijevom prostorijom kraj šanka, visjeli su panoi s atraktivnim fotografijama Ivice Matoševića, njegove supruge Đurđice Orepić i njihovih Grimaldi, snimljene na veličanstvenim mjestima koja su posjetili proteklih godina: od sjevernog pola do Perua. Na zidu separea vrtio se video Grimalde, Matoševićeva vinograda u središnjoj Istri, snimljen dronom. A za šankom se guralo sedamdeset ili osamdeset ljudi, koji su odlučili doći na obilježavanje dvadesetogodišnjice otvaranja Matoševićeve prve buteljke.
Gosti su se kasnije preselili u glavnu blagovanicu, gdje smo kušali velik broj neobičnih, dugo odležavanih Matoševićevih bijelih vina, među kojima je briljirala barikirana malvazija iz 2006. godine za koju sam vinar kaže da će trajati još desetljećima, i gdje smo uživali u prilično kompliciranom i lukulovskom sedmosljednom meniju Priske Thuring. Meni je morao biti kompliciran jer zaista nije lako osmisliti jela uz petnaestak godina stara bijela vina.
Cijeli je spektakl trajao do pola dva ili dva ujutro; vjerojatno nikada tako kasno nismo jeli prepelicu s tartufima i kestenima (uz crne Grimalde iz 2008. i 2013), ni fenomenalna gusja jetra s pitom od poriluka (uz Albu Antiqu iz 2005. i Albu iz drveta iz 2006). Oko dva su Matošević i tim Dubravkina puta dobili zasluženi srdačni aplauz, a dio gostiju još se nije želio razići.
Prije točno dvadeset godina, na treći četvrtak u studenom 1996. Ivica Matošević u pulskom je Valsabbionu otvorio buteljku Mladuha, vina napravljenog u stilu beaujolaisa, (otud treći četvrtak u studenom), pa je taj datum odlučio obilježavati kao početak svog profesionalnog rada u vinarstvu. U protekla je dva desetljeća Matošević postao jedan od najvažnijih istarskih i hrvatskih vinara. Ivica Matošević rođen je u Splitu 1964. godine. Za razliku od većine drugih naših privatnih vinara, Matošević ne dolazi iz vinogradarske obitelji. Njegov je otac radio u državnim poduzećima: bio je, među ostalim, direktor Gradskog vodovoda. Matošević, roker po uvjerenju, ozbiljnije se zainteresirao za vina tek na postdiplomskom studiju u Udinama. Kako je devedesetih godina u Istri vladala apsolutna vinska euforija, po povratku sa studija uključio se u masovni pokret novih istarskih vina i uskoro postao njegov glavni ideolog.
Matošević je prvi razumio koliko je važno da vina dosljedno i kontinuirano afirmiraju određeni sustav vrijednosti, pa je osmislio Vinistru, koja je i danas vodeći hrvatski vinski festival. Zatim je uveo IQ (Istrian Quality) kao lokalni sustav kvalitete, kojem je cilj da vinarima i potrošačima pokaže da je u Istri kvaliteta na prvom mjestu, pa je eksperimentirao s čitavim nizom stilova proizvodnje vina, svjestan kako bi bilo pogubno da se istarska vinska scena svede na monokulturu mladih malvazija, pa je, napokon, sam brand malvazije podigao na razinu međunarodnog fenomena, demonstrirajući bogatu i staru europsku povijest tog imena koje obuhvaća više desetaka raznih sorti, od kojih je istarska malvazija prilično specifična.
Rezultati Matoševićeva dva desetljeća rada u istarskoj vinskoj industriji više su nego senzacionalni: malvazija je danas uvjerljivo najtraženije buteljirano vino u Hrvatskoj, koje istodobno postiže i relativno najvišu prosječnu cijenu (uz iznimku nekih dalmatinskih bijelih vina koja se, međutim, proizvode u neusporedivo manjim količinama).
Matoševićeva uloga u uspjehu malvazije sastoji se u sljedećem: on je prvi, najartikuliranije i najupornije govorio samim vinarima, hotelijerima, restoraterima i kupcima vina, što malvazija zapravo jest i što može postati. Može se, naravno, govoriti o tome kako Matoševićeve malvazije nisu najbolje u Istri (iako mislimo da dobre buteljke Albe Antique jesu najbolje), ali se ne može osporavati Matoševićev superiorni značaj za razvoj istarske i hrvatske vinske industrije. Matošević, nažalost, nije uspio u akciji masovnijeg plasmana hrvatskih vina na velika svjetska tržišta: no, domaći vinari nikada nisu dobili odgovarajuću potporu državne uprave za tu kompliciranu operaciju. Upravo ekscentrična važnost Ivice Matoševića za hrvatska vina nagrađena je odgovarajuće ekscentričnom večerom u Dubravkinu putu.
Uz svako je jelo serviran par vina, jedno starije i jedno mlađe, a među nizom uzbudljivih tanjura moramo još spomenuti carpaccio od lista s crumbleom od čvaraka i ragu od pačjih vratova u kremi od jaja s crnim trubačima. Sinoćnja večera u Dubravkinom puta jedna je od onih koje su obilježile hrvatsku gastronomiju i našu vinsku scenu u 2016. godini.
