Andro Tomić ove je sunčane srijede bio odlično raspoložen. Stariji gospodin Dionizijeva izgleda i Zeusova karaktera, izgrlio nas je pred svojom vinarijom na brežuljcima iznad Jelse, pa nas proveo kroz tu veliku vilu s prekrasnim pogledom na more.
Na imanju su tvornica za preradu više od 300.000 litara vina i podrum s urednom složenim hrastovim bačvama, zatim kušaonica u kojoj se povremeno organiziraju vjenčanja stranih turista te vrlo profesionalan ured pun marljivih zaposlenika. U Tomićevoj vinoteci prodaju se i pojedina njegova vina nedostupna u široj distribuciji.
Andro Tomić napravio je prvi Zlatan plavac, svojedobno najjači brend dalmatinskih vina. U partnerstvu sa Zlatanom Plenkovićem početkom 90-tih je izmislio suvremeno hvarsko vinarstvo. Ubrzo se osamostalio, što mu nije bio problem jer je jako dobar enolog, školovan u Francuskoj. Tomić je valjda jedini Hvaranin koji, tehnički govoreći, zna sve o proizvodnji vina.
Andro i Sebastijan Tomić
U proteklih dvadesetak godina njegov jeftiniji plavac s plavom etiketom zavlado je nacionalnim (ne i lokalnim) restoranskim tržištem vina točenih na čaše. Skuplji plavac s bijelom etiketom, dobio je niz vrijednih nagrada. Prošek Hectorovich postao je zlatni standard za sve hrvatske šire dostupne prošeke. Tomić je danas uspješan čovjek u okruženju koje je neuspješno ili barem nerealizirano.
Otoci srednje Dalmacije zaslužili su bolji status. Vina im nikad nisu bila bolja, iako moraju dalje napredovati. Osim plavaca, sve više potencijala pokazuju bijela vina od pošipa, bogdanuše, vugave i od međunarodnih sorti. Tomićeva Belleza nas je jako ugodno iznenadila, a njegov se pošip tek sprema za izlazak na tržište.
Vinogradi na istočnoj obali Hvara
Na susjednom Braču, Jako Andabak i Ivica Kovačević upravo grade prvu ozbiljnu dalmatinsku vinsku industriju u zadnjih stotinjak godina. Stina vino pokušava spojiti vrhunsku kvalitetu s masovnijom proizvodnjom i distribucijom te može odigrati ključnu ulogu u dalmatinskom vinskom preporodu.
Ipak, ni u Splitu ni na Hvaru ne možete piti mnogo lokalnih vina, posebno bijelih. To je tema koju je Andro Tomić diplomatski pokušavao zaobići, dok neki drugi hvarski vinari optužuju hotelsku tvrtku Sunčani Hvar za diskriminaciju prema lokalnim vinima. Čini se da su u pravu, no problem nije samo u glavnom otočkom hotelskom poduzeću.
Šokiralo nas je kad u jednom od navodno najboljih splitskih restorana, Noštromu na peškariji, nismo pronašli doslovno nijedno pitko dalmatinsko bijelo vino. Nema Stine, nema Krajančića, nema Grgića, Tomića, Plenkovića, nema Carića, nema Bire, nema Cebala… nema baš ničega što dolazi is splitskog okruženja, a Noštromo nije usamljeni primjer takvog odnosa prema lokalnim vinima.
Njihova presmiješna dezorijentirana vinska lista posljedica je prije svega neznanja i nemara, ali činjenica da je otočkim vinarima lakše prodavati vina u Zagrebu nego u Splitu ili kod kuće, posljedica je katastrofalne neorganiziranosti lokalne vinske zajednice. Vinari na Hvaru, Braču i drugim otocima još nisu razumjeli da se moraju udružiti, inzistirati na standardizaciji kvalitete i zajednički nastupati prema kupcima.
Tomićev sin Sebastijan koji sada vodi financijski dio obiteljskog biznisa, savršeno shvaća problem ali sliježe ramenima na pitanje zašto dalmatinski vinari u etabliranju brenda, promociji i prodaji vina desetljećima zaostaju za istarskima.
U Istri je nemoguće ući u bolji hotel, konobu, restoran ili bar koji nema barem šest ili sedam malvazija i dva ili tri terana. U Dalmaciji, hoteli i restorani ne žele prodavati dalmatinska vina. To je veliki problem ne samo za vinsku industriju nego i za turističku. Dalmatinski turistički menadžeri i restorateri još ne razumiju aksiom moderne turističke scene, da gosti bolje kupovne moći u svim vinorodnim zemljama žele kušati lokalno vino.
Dok smo s Androm i Sebastijanom Tomićem raspravljali o otočkim vinima, na stol je stigla nevjerojatna sabljarka, posve jednostavna, ulovljena tog jutra i ispečena na gradelama u susjednom vrtu. Ekstremno jak i čist okus ove prelijepe ribe odlično se složio s magnumom plavca iz 2011.
Plovac ploški vinarije Carić
Esktremno snažan i čist okus ove prelijepe ribe sjajno se složio s magnumom Tomićeva plavca iz 2011. Njegova vina pijemo dvadesetak godina i sigurni smo da je ovaj magnum, napunjen i svega nekoliko bačava, najbolje vino koje je dosad izišlo iz njegova podruma. Magnum iz 2011. zasad se može kupiti samo u Tomićevoj vinariji za stotinjak eura.
Poslije ručka kušali smo nekoliko Tomićevih likera i crni prošek Moro od plavca malog koji, nažalost, nije u široj prodaji. Moro je čisto remek djelo koje veličanstveno spaja tešku aromatičnost i gustoću prošeka sa svježinom i elegancijom modernih vina. Morao bi se prodavati u svakoj boljoj vinoteci jer opravdava reputaciju Andre Tomića kao vinara čijim je vinima jedan od najutjecajnijih svjetskih vinskih časopisa La Revue du vin du France, svojedobno posvetio naslovnicu.
Prije ručka u Tomićevu podrumu kušali smo niz vina obitelji Carić. Njihovi su vinogradi jedni od najimpresivnijih na Hvaru. Od starijih vina posebno nam se svidio Plovac ploški iz 2009. a od mladih kristalno čista i svježa bogdanuša, koja bi se već od ove sezone trebala točiti na svakoj hvarskoj plaži.
U vinariji obitelji Carić proizvodi se i Molo butik tvrtke Carpe Vinum o kojoj smo već pisali. Cuvee iz vrlo dobre 2013. sadrži više cabernet sauvignona nego plavca. Uzorno je svjež a hedonistički bogat i na tržište stiže za dva do tri mjeseca.
Hvar je zaista jedno od najveličanstvenijih mjesta u Hrvatskoj. Zimi je pust, mračan, zagašen i polumrtav. Turizam mu na prvi pogled djeluje nedefiniran, pomalo amaterski i potpuno neorganiziran. Šteta, jer zbog toga trpi i lokalna vinska zajednica.
