Negdje u kasno ljeto 1995. godine, odmah poslije Oluje, Nino Dusper, glavni čovjek Hrvatskog sommelier kluba, pozvao nas je na vrlo posebnu večeru u Okrugljak. Večera je bila vrlo posebna jer je Dusper u Okrugljak bio doveo Giuseppea Vaccarinija, ondašnjeg glavnog kandidata za predsjednika svjetske sommelierske organizacije, godinu dana kasnije Vaccarini jest postao predsjednik, te ja na tom položaju ostao do 2004. godine.
Gospodin Dusper želio je gospodinu Vaccariniju pokazati tipična hrvatska vina, pa smo u prvoj rundi kušali tri vina PP Kutjeva: graševinu, bijeli pinot i nešto čega se sada ne možemo sjetiti. Sva su tri vina patila od teškog viška vodikova sulfita (to je ono kad vino zaudara na kiselo zelje) pa smo ih nakon par minuta morali vratiti. Zatim smo naručili nešto Krauthakerovih i Enjingijevih vina.
Vaccarini je bio zadovoljan i s jednim i s drugim proizvođačem, koji su stvorili modernu hrvatsku industriju bijelih vina. S tim da je Krauthaker od prvih svojih privatnih koraka pa do danas zadržao kontinuitet kvalitete, dok je Enjingi nažalost i stilski i kvalitativno strahovito varirao.
Te 1995. godine još nije postojala moderna hrvatska vinska industrija. Malvazije nisu imale mnogo veze s današnjim malvazijama nego su se tek pokušavale odmaknuti od teških i oksidiranih modela iz osamdesetih godina. U Slavoniji nije bilo ni jednog velikog proizvođača osim Kutjeva, Belje i Iločki podrumi došli su desetak godina kasnije, dok je hrvatsku vinsku scenu na životu držalo tek nekoliko dalmatinskih entuzijasta poput Plenkovića, Tomića, Miloša i Bakovića.
Hrvatskih vrhunskih vina prije samo 23 godine zapravo uopće nije bilo. I onda je Vlado Krauthaker, u tadašnjoj ne baš povoljnoj klimi, pokazao kako se postaje veliki vinar. Vlado Krauthaker rođeni je Međimurac koji je doselio u Slavoniju i tamo neko vrijeme radio kao enolog u Kutjevačkim podrumima..
Početkom devedesetih odlučio je pokrenuti vlastitu vinariju. Dok su kutjevačka bijela vina vonjala po vodikovom sulfitu, Krauthaker je u nekoliko godina, recimo od 1992. do 1996. uspio standardizirati modernu graševinu. Njegova je graševina od početka bila čista, suha, hrskava i bogata. I nije varirala u kvaliteti.
“Standardizacija je najvažnija stvar u biznisu govorimo li o većoj količini vina,” pričao nam je Ivica Todorić u rano proljeće 2012. godine, dok je još mislio da će moći okupiti sve značajnije hrvatske vinare i da će svi oni zajedno napasti britansko tržište, apsolutno najznačajnije u Europi. Todorić je bio svjestan da se vina ne mogu dobro prodavati ako svake godine ispadnu bitno drukčija.
Vlado Krauthaker bio je usvojio Todorićev poučak dvadesetak godina prije nego što je bivši Agrokorov vlasnik počeo planirati nikad realizirani prodor hrvatskih vina na svjetsku scenu. Poslije četiri ili pet godina uzastopnih dobrih ili korektnih berbi, Krauthaker je postao neizostavno ime na menijima valjda svih hrvatskih ozbiljnijih restorana.
Kad se naručivala graševina, naručivao se uglavnom Krauthaker (ili katkad Enjingi). Kutjevo je palo u treći plan, što ga je naposljetku dovelo do kuće koja se reklamira vinima za gemište.
A Krauthakerov su model usvojili i adaptirali mnogi drugi vinari,od bivšeg nogometaša Adžića, koji solidno prodaje zaslađene i kičaste varijante Krauthakerovih vina, do lokalnog velepoduzetnika Galića koji proizvodi graševinu u ekstremno crispy varijanti, ali uvijek pazi na stilsku i kvalitativnu konzistenciju svojih vina.
Standardizacija graševine, onakve kakvu je danas poznajemo, Krauthakerova je povijesna zasluga za slavonsko baranjsku i hrvatsku vinsku industriju. Onda je Vlado Krauthaker, čovjek s kojim satima možete razgovarati o najdetaljnijim sitnicama u proizvodnji vina, krenuo dalje, pa je stigao jako daleko.
Prvo se globalno dokazao izbornom berbom bobica graševine, koju je jedne godine cijelu, oko šest tisuća boca, prodao Blumenthalovu Fat Ducku. Bilo je to u doba kad je Fat Duck spadao među tri ili četiri najbolja restorana na svijetu. Zatim je među prvima u Hrvatskoj počeo eksperimentirati s amorama. Dakle, negdje 2007. godine, prije no što je obitelj To
mac stavila svoja prva vina u amfore, Vlado Krauthaker vratio se iz Gruzije, pa je grupu prijatelja pozvao na večeru u jedan restoran u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu (taj restoran već dugo ne postoji). Krauthaker nam je točio gruzijska vina iz amfora, objašnjavajući što se događa u amforama i zašto bi duge maceracije mogle postati budućnost svjetskog vinarstva. Danas je posve jasno da je bio u pravu. Njegova fascinacija amforama materijalizirala se u liniji Kuvlakhe, koja je ove godine nagrađena zlatnom medaljom na Decanterovim Svjetskim vinskim nagradama.
Istodobno je Krauthaker počeo eksperimentirati s neobičnim crnim sortama. Siniša Lasan, najutjecajniji hrvatski sommelier, smatra kako Krauthakerov nebbiolo spada među nekoliko najboljih hrvatskih crnih vina. Nažalost, nismo ga imali gdje probati jer su količine minimalne, ali nas zaista fascinira činjenica da se u brdima iznad Požege uzgaja pijemontski nebbiolo. Krauthakerova konvencionalnija crna vina poput Mercsa (merlot i cabernetsauvignon) zadnjih su godina postala zlatni standard slavonskih crnih.
Vlado Krauthaker ove je godine proglašen najvažnijim hrvatskim vinarom, dobio je dvije zlatne medalje na Decanteru, vina mu se odlično prodaju i nikome ne pada napamet reći ni jednu riječ protiv njega. Krauthaker svejedno nije zadovoljan. Čovjek koji je prije četvrt stoljeća oblikovao modernu graševinu, onakvu kakvu je poznajemo danas, još je prepun strasti i želje da dokaže što se sve može napraviti s dobrim grožđem u samom srcu Slavonije.
U proljeće 2018. godine večerali smo u lošinjskom hotelu Alhambra, filozofirajući o modelima razvoja graševine, ali i o njegovom vrlo skupom vinjaku s kojim još nije posve zadovoljan.
Činjenica da je stalno pomalo nezadovoljan prirodni je pokretač Krauthakerovih inovacija. Sasvim se rijetko susreće patrijarha koji stalno želi mijenjati sustav i kriterije kojima dominira. Ta je vrsta vitalnosti, intelektualnog poštenja i znatiželje, Krauthakerov su najjači argument.
