U četvrtak navečer u zagrebačkom restoranu Apetit City održana je večera velike i ugledne sjevernotalijanske vinarije Masi, najpoznatije po svojim izvrsnim amaroneima: njihov Vaio Armaron iz 2008. lani je, primjerice, ušao među deset naboljih vina na svijetu u tradicionalnom izboru Wine Spectatora. Večer je počela osvježavajućim i aromatičnim vinom Possesioni Bianco, koje se u Hrvatskoj uspješno prodavalo još prije petnaestak godina, kad se temeljilo na sauvignon blancu. Possesioni Bianco danas je uglavnom garganega. Zatim smo pili jednu voćnu, srednjelaganu i lijepo zaokruženu Valpolicellu, koja je zapravo perfektno roštiljsko vino, pa jedan od najpoznatijih Masijevih brandova Campofiorin, koji obilježava 50. godišnjicu izlaska na tržište.
Campofiorin svojedobno se nazivao i prvim supervenecijancem.Radi se o vinu nešto jačeg tijela i gustoće, sa specifičnim aromatskim profilom glavnih venecijanskih crnih sorti: corvine, molinare i rondinelle. A onda su na red došle razne verzije amaronea, suhog vina koje se proizvodi od grožđica osušenih prirodnim putem. Prvo su nam istodobno natočili Costaseru i Armaron iz 2011. godine. Costasera je, recimo, standardni amarone, dok je Armaron jedan od “cru “ amaronea. Costasera je moćno, veliko, lijepo crno vino s puno voćnih i ponešto čokoladnh elemenata. Armaron je pak prilično veličanstveno vino, s jako gustom teskturom, prepuno vrlo finih tanina, te s dominantnim aromama Luxardo višnje, koja se u čaši počela miješati s elementima čokolade. Već i kušanje Armarona bio je više nego dovoljan razlog za dolazak na Masijevu večeru. No, najbolje je tek slijedilo.
Radi se o Amaroneu iz 1995. godine. Prvo, boja tog fenomenalnog vina ne signalizira njegove godine: prema još uvijek snažnim i dubokim zagasitocrvenim nijansama, ono ne bi smjelo biti starije od jednog desetljeća. A staro je 21 godinu. Drugo, Masijev Amarone iz 1995. aromatski je neobično kompleksan: on je zadržao ponešto primarnih aroma, posjeduje, naravno, one elemente prašine tipične za odležana vina, dok se poslije desetak minuta u čaši počeo otvarati prema tercijarnim aromama, poglavito prema mirisima i okusima oraha i kave. I treće, Amarone iz 1995. godine bio je skoro savrešno gladak i elegantan, što nije lako postići u vinu s 15,5 posto alkohola.
Amarone iz 1995. , koji će se lijepo piti i za dvadesetak godina, učinio je Masijevu večeru jednim od događaja sezone, u zaista pretrpanom zagrebačkom vinskom kalendaru: jučer smo još stigli prisustvovati kušanju izvrsnih rizlinga vinarije Stagard iz austrijskog Kremsa, ali smo morali propustiti jednu prezentaciju španjolskih vina i zagrebačku promociju Veraldina platinastog Istriana. Kroz Masijeva vina u Apetit Cityu vodili su nas ambasadorica vinarije Carina Curtilla i vlasnik Vivata Boris Ivančić, koji od 1998. godine surađuje s Masijem. Negdje iza ponoći kušali smo još neodoljivi Recioto, opojno aromatiča i manje sladak od većine drugih desertnih valpolicella.
