Terroirs spada među kultne londonske vinske barove. Osnovan prije desetak godina, dosad je dobio niz nagrada i pozitivnih kritika. Decanter ga je lani uvrstio među najbolje wine barove u glavnom gradu Velike Britanije.
Terroirs je poznat po svojoj dosljednoj orijentaciji na prirodna vina u svim mogućim formama, od šampanjaca, preko sous-voilea do maceriranih bijelih vina.
U Terroirs kraj Covent Gardena (postoji i ekspozitura u Dulwichu) ušetali smo prošli petak popodne, kad se Londonom nije moglo hodati od goleme i nervozne rijeke ljudi koji su pokušavali profitirati na zaista drastičnim postbožićnim sniženjima. Ostali zanimljivi londonski wine koje smo htjeli posjetiti bili su zatvoreni do 4. siječnja.
Premda se, dakle, nalazi u najstrožem centru zabavnog dijela Londona, između Covent Gardena, Stranda i Sohoa, Terroirs je bio neobično prazan. Osim nas i dvije ne baš zainteresirane konobarice, u tom velikom, jednostavno uređenom prostoru za nekih stotinjak ljudi, nalazilo ih se još najviše četvero ili petero.
Sjeli smo za šank, pa smo počeli proučavati vinsku kartu. Puna vinska lista, ona s buteljkama, sadrži sve uobičajene heroje prirodne vinske scene. Tu su, dakle, i Laherte Freres, i naš omiljeni Agrapart, i Jerome Prevost među šampanjcima, pa Angevin i Henri Pelle iz Loire, pa Albert Mann i Josmeyer iz Alsacea, pa dvadesetak sjajnih vina iz Jure i Savoie, dok su Burgundija i Bordeaux razumljivo podzastupljeni.
Zato su nadzastupljena vina s talijansko slovenske granice. Ni u Terroirsu, kao ni u većini sličnih barova u Europi ne možete izbjeći Gravnera, Radikona, Zidaricha, Prinčiča i Vodopivca. Ne znamo gdje im se izgubio Podveršič.
Terroirs, kad je riječ o talijanskim vinima, među ostalim drži i genijalni Distezin Verdicchio. Selekcija španjolskih, austrijskih i njemačkih vina prilično je mala, ali je zanimljivo da smo naišli na jedan Clemens Buschov rizling. I sve bi to bilo super, lijepo i inspirativno, da karta na čaše nije, blago rečeno, monotona i neambiciozna.
Prvo, Terroirsova lista vina na čaše sadrži svega 22 vina, što je otprilike jednako ili katkad manje od prosječne selekcije vina na čaše u malom ali izvrsnom zagrebačkom baru Bastion. Drugo, Terroirsov izbor vina na čaše pomalo je dosadan i konvencionalan za lokal koji želi biti barem moderan, ako već ne i avangardan.
Osim jako finog Gerbaisova šampanjca (kuća Pierre Gerbais iz Cote de Bar poznata je po tome što u većini svojih šampanjca koristi bijeli pinot) i dva oksidativna vina iz Loire i Jure, te klasičnog Mas Amielova Mauryja, nismo pronašli ništa previše uzbudljivo, teško dostupno ili vrijedno osobite pozornosti. Još je gore što se lista vina na čaše ne mijenja već mjesec dana, a bilo bi logično da se mijenja svakodevno, ili barem svaki tjedan.
Terroirs, nažalost, djeluje pomalo umorno i nezainteresirano za svijet oko sebe. S druge strane, cijene su za londonske kriterije gotovo smiješne. Većina vina na čaše košta između šest i osam funti, a šampanajc 12 funti. Uzmemo li u obzir da je funta neznatno skuplja od osam kuna, cijene vina na čaše u Terroirsu nisu mnogo više, ili su jednake kao u skupljim lokalima u Zagrebu.
Osim puno vina koja se mogu kupiti i za van, Terroirs poslužuje ručak i večeru: jelovnik se sastoji od raznih hladnih narezaka, sireva, šest ili sedam malih jela poput dimljene jegulje, te jednog velikog ribljeg i jednog velikog mesnog jela.
Terroirs kraj Covent Gardena jedini je prazan lokal u kojem smo sjedili u Londonu prošlog tjedna. Čak je i pub Alfred Tennyson u Belgraviji, smješten odmah kraj Ottolenghijeva delija i Louboutinova butika, u četiri popodne bio neusporedivo puniji. Šteta za Terroirs.
