Znate li što je fuck you money? To je lova koja se troši mimo društvene prihvatljivosti. Ekipa s Wall Streeta izmislila je izraz fuck you money za novac koji od svojih astronomskih bonusa ostavljaju sa strane da ga potroše kako god ih je volja. Fuck you money ne troši se pred kamerama. To se radi u zatvorenim društvima u koja nije lako ući, a još je teže pratiti tempo. Kretao se u neformalnom klubu muškaraca koji su se nazvali Angry Men. Bili su to ljudi koji bi u jednoj noći popili 200.000 dolara Petrusai Lafitea. Zvali su se Angry Men jer su uvijek oni bili ti koji bi na druženja donosili vrijedna i skupa vina, pa su se odlučili družiti međusobno. Za stol za kojim sjede Angry Men nitko se pojavljuje s bocom jeftinijom od 20.000 dolara. Dok se nije pojavio misteriozni Rudy Kurniawan. On je podigao ljestvicu toliko da su i Angry Men ostali zatečeni. Kurniawan nije bio tipična pojava. Bio je najmlađi, najvelikodušniji i najšarmantniji čovjek koji se ikad pojavio u tim krugovima. Na scenu američkih kolekcionara vina ušao je sredinom 2000-tih i počeo trošiti milijun dolara tjedno.
Poharao je sve najjače aukcije u New Yorku i Los Angelesu, aukcijsku kuću Acker Merall & Condit koju je vodio njegov prijatelj, doveo je u sam vrh biznisa. Uspijevao je nabaviti berbe o kojima su sanjali i najjači kolekcionari. Kurniawan je napravio nešto dotad neviđeno. Hakirao je tržište. Nakon što je kupio prvih nekoliko desetaka najtrofejnijih boca, počeo je kupovati kao lud. Kupovao je Burgundiju, velike količine Romanee-Contija i puno burgundskih vrhunskih vina koja još nisu postizala cijene za koja su imala potencijal. Kurniawan je, jednoglasni su svjedoci, bio najveći talent i poznavatelj vina kojega su upoznali. Kad bi mahnitim kupovanjem digao cijene, počeo je prodavati jednakom žestinom, uz veliku zaradu. Kurniawan je, zapravo cijelo vrijeme dok je osvajao najutjecajnije igrače na sceni, kupovao originale, onda krivotvorio sve od etiketa i pečata, punio boce jeftinijim vinima a onda ih prodavao po visokim cijenama koje je sam pumpao.
Otkriven je zbog jedne glupe ali očekivane greške. Nije dobro poznavao povijest Burgundije. Jer nitko osim obitelji burgundskih vinara valjda ne može reći da zaista poznaje kompliciranu povijest te regije. Zeznuo se s godinom jednog vina, na lažnoj etiketi vina Laurenta Ponsota naveo je berbu u kojoj to vino nisu buteljirali. Nekoliko je ljudi već bilo sumnjalo u Kurniawana, uključujući Ponsota i najvećeg američkog kolekcionara i borca protiv prevaranata Billa Kocha. Istraga je trajala nekoliko godina i bila je pravi triler, o kojemu smo već detaljno pisali na Kultu Plave Kamenice. Kurniawan je sada u zatvoru. Dobio je 10 godina i sva su njegova lažna vina uništena. Originale je nakon zaplijene rasprodala država. Bio je to vinski Enron, zločin koji je mogao srušiti tržište aukcijskih vina.
Na Netflix je upravo stigao prvi dokumentarac, Sour Grapes. Autori Jerry Rothwell i Reuben Atlas poštedjeli su nas bilo kakvog moraliziranja ali ne pokazuju ni trunke suosjećanja prema Kurniawanovim žrtvama. Iskoristili su film da nas upoznaju s tim fascinantnim, bizarnim svijetom elite vinskih kolekcionira, fuck you novca i nevjerojatne, iskrene strasti prema vinu. Slike privatnih vinskih podruma koje ćete vidjeti u Sour Grapes dugo vam neće izlaziti iz glave. U jednoj sceni, holivudski režiser i menadadžer hedge fonda voze se na zadnjem sjedištu limuzine, dan tek sviće, ovaj financijaš drži čašu nekog bijesnog bordoa u ruci i dok se, obnevidjeli od prošle noći opijanja od millijun dolara probijaju kroz jutarnju gužvu Los Angelesa, raspravljaju o Madeiri iz 1907. koju su pili i o berbama iz te vertikale koje bi trebalo kupiti.
Dokumentarac je ironičan pogled u ludi svijet kroz koji nas vrlo iskreno vode njegovi najluđi akteri iz kluba Angry Men, ali i smjerni gospodin Ponsot koji u Hollywood dolazi iz drugog svijeta, kao neki galski Sherlock Holmes, spasiti ime svojim vinima, svojoj obitelji i cijeloj Burgundiji. Gospođa Maureen Downey, svjetski poznata stručnjakinja za utvrđivanje autentičnosti vina koja je prva našla dokaze protiv Kurniawana, neodoljiva je dok ismijava seksizam kolekcionarskog svijeta (“Kad god bih došla na tasting pitali su me čija sam djevojka”). Na aukcijama teku potoci skupih vina, ljudi plešu, “to nije bio Sotheby’s, znate”, kaže jedan novinar. Puno je scena u kojima vidimo Kurniawana kako kupuje na aukcijama i obrađuje svoje žrtve, ali on ostaje misterij, jer nije htio dati intervju za dokumentarac…Raspad Kurniawanove sheme autori prikazuju paralelno s krahom Wall Streeta, što je samo po sebi jasan komentar…Film Sour Grapes je zabavan utoliko što stvara dojam da je Kurniawan bio eksces. Što, zapravo nije posve točno. Istražitelj kojega je Bill Koch angažirao da provjeri sva vina u njegovu podrumu otkrio je 400 krivotvorina i pravu epidemiju prevara. Tržište je sačuvalo povjerenjei preživjelo Kurniawana, što se pokazalo na ovogodišnjoj rekordnoj aukciji zbirke Billa Kocha. Ali tu nisu prestali problemi. Boce krivotvorenih vina su posvuda. Po atmosferi, Sour Grapes malo podsjeća na Mondovino Jonathana Nossitera. Slično kao što Nossiter želi da se prevrćemo u krevetu razmišljajući kuda će nas odvesti globalna korporatizacija vinarstva, Rothwell i Atlas svojom galerijom likova i šokantnih detalja postavljaju pitanje u kakvoj su poziciji zaista vina i vinari, kad im povijesnu vrijednost određuju tipovi poput Angry Mena i Rudyja Kurniawana?
