Neki smo dan s vlasnikom jednog od najboljih zagrebačkih restorana analizirali njegovu vinsku kartu. Pa smo čovjeka upozorili da je izraz crveno vino, koji se koristi u karti, potpuno besmislen. Vlasnik restorana zavrtio je očima, pogledao prema stropu i rekao, doslovno: “Pa da, u pravu ste. Ja nikad u životu nisam naručio crveno vino. Uvijek sam tražio crno. Mijenjaj to odmah u crno!” rekao je voditelju restorana.
Voditelj je odgovorio: “Ok, promijenit ću. Ali, moram vam reći da skoro svi hrvatski sommelieri koriste izraz crveno vino pa sam zato i ja napisao crveno.”
Voditelj restorana nije u krivu. Skoro svi hrvatski sommelieri zaista koriste izraz crveno vino, ali to je zato što ne poznaju jezik. U engleskom, njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku koristi se termin crveno vino. No, na španjolskom se jeziku kaže vino tinto, a ne vino rojo. Zato što Španjolci oduvijek koriste izraz vino tinto i ne pada im napamet da ga promijene u vino rojo (crveno vino).
A oko trećine svih vinskih etiketa na svijetu tiska se na španjolskom i portugalskom jeziku (Portugalci također ne koriste izraz crveno vino). Nazivlje za vino dio je nacionalne kulture i tradicije. Hrvatska tradicijska kultura, kao i španjolska i portugalska, ne pozna izraz crveno vino nego oduvijek koristi izraz crno vino.
Stoga je zaista kontraproduktivno da hrvatski sommelieri nameću termin crveno vino, koji je u hrvatskom jezičnom i kulturnom kontekstu posve bespredmetan. U hrvatskom jeziku postoje crna i bijela, a ne crvena i bijela vina. Užasno je štetno mijenjati tu činjenicu.
Još je bedastije tvrditi da vino moramo zvati crvenim, jer ono zapravo nema crnu boju. Ima li bijelo vino bijelu boju? Naravno da nema. Jasno je da ćemo na vinskim kartama na engleskom ili francuskom pisati red wine il vin rouge. Ali, na hrvatskom trebamo pisati crno vino.
