Ne mogu se a ne sjetiti svog prvog odlaska na Vinitaly, sada već prilično daleke 1993. godine. A to nezaobilazno budi sjećanja i na to kako je izgledalo vinsko tržište u tim ranim 90-tima u Hrvatskoj, a i u svijetu. Hrvatska je počivala na nekoliko velikih vinarija poput Badela, Kutjeva, Agrolagune, Dalmacijavina, Orahovice i Vinoploda, uz tek nekoliko obiteljskih, kako se to tada nazivalo “privatnih” vinara poput Enjingija, Zdjelarevića, Plenkovića...hrvatska vina bila su nekoliko galaksija od današnjih, tržište je izgledalo neusporedivo drugačije, bilo je raj za svega dva vinska trgovca, Duspera i Borošića.
Upravo te 1993. nenadano i van svih planova, pojavio se još jedan, tada ultra-zeleni mladac, danas bi se to zvalo “startup”, koji se umiješao u zagrebačku trgovinu vinima. Poduzetna ekipa iz JP Zrinjevac, na čelu s idejama uvijek punim direktorom i vikend-vinarom Antom Ledićem, odlučila je upravo 1993. organizirati prvu izložbu vina pod nazivom “Vino u Hrvata”.
Bio je to, za u to vrijeme, neobično velik i organizacijski zahtjevan projekt kakav još nikad nitko nije pokušao prirediti: okupiti vina vinara Hrvatske ali i vinara, podrijetlom iz Hrvatske, zahvaljujući političkim, ekonomskim i filoksernim nedaćama, razasutih širom svijeta i svih kontinenata. I tako je autobus organizatora krenuo put Verone na Vinitaly, u bijeli svijet vidjeti kako se organizira vinska izložba, a moja je malenkost imala sreću pridružiti se.
Da ću se slijedećih 23 godine, sve do danas nastaviti baviti vinima, nisam u tom trenutku imao ikakvog saznanja niti pomisli. Moram spomenuti kako nam je u autobusu podjeljen novi, svježi broj tada vrlo mladog vinskog časopisa “Svijet u čaši” i to rukom isto tako, tada znatno mlađeg glavnog urednika Željka Suhadolnika. Te prve brojeve još i danas relikvijarno čuvam. Zar treba naglašavati kako su nam pri dolasku na Vinitaly oči poispadale od, do tada neviđenih čuda?
Beskrajne, ogromne hale u kojima su se nizali i nizali izlagački štandovi, sve jedan ljepši, uređeniji, senzacionalniji od drugog. Još beskrajniji nizovi etiketa koje nikada nismo vidjeli niti smo i sanjali da postoje. Pitanje je, ne mogu se više sjetiti, jesmo li uopće išta od vina i probali – bili smo jednostavno, hipnotizirani vizualnim doživljajem. Bio je to vinski Las Vegas za oči u kojem je nepce gotovo zamrlo.
I svjetsko tržište vina tada je izgledalo bitno drugačije. Vladala su velika i poznata imena koja danas smatramo klasicima, legendama. Iza nekih ostala su samo imena, a došli su novi vlasnici, investitori ili nasljednici. Ostatak vinskog svijeta izgledao je malen i gotovo beznačajan. Svi su sanjali postati Mondavi, Antinori, Rotschildi, Bollingeri, Taittingeri i sl. Doduše, i danas se sanja slično.
Wine Spectator je tada bio tanjušni magazin u kojem su se ova velika imena vrtjela, a mogla se primijetiti i velika bodovna razlika između onih Velikih, koji su bili 90+ i onih ostalih, dobrano ispod toga. Danas se čini kako bezbroj vina postiže sasvim lako 90 i iznad toga. Čak i mi u Hrvatskoj dočepali smo se u međuvremenu svojih prvih 90. Tehnologija i znanja napunila su svijet dobrim vinima i privilegija proizvodnje top vina proširila se svijetom. Doživjeli smo po tom pitanju posvemašnju demokratizaciju.
Od tih, ranih 90-tih pa do danas, Vinitaly se nije puno izmijenio. Ostao je i dalje naoko iste veličine, vrlo simpatičan vinski sajam u jednoj od najpoznatijih i najuspješnijih vinskih zemalja svijeta, najvažnija vinska smotra Italije na koju rijetko koji izlagač dolazi iz drugih zemalja. Jednostavno, tu se nema što raditi i što tražiti, Vinitaly je u svojih 15-tak paviljona pretijesan primiti ikojeg gosta.
Italija je uzduž i poprijeko posađena vinogradima gdje god se to moglo a talijanska vina, bok uz francuskima, uživaju najviši ugled koji počiva na desetljećima pa i stoljećima tradicije. Za jaku vinsku manifestaciju, sajam, potrebno je jako tržište, potrebni su konzumenti. Iako je Italija ozbiljno iscrpljena dugotrajnom krizom, tradicija talijanskog, mediteranskog načina života, desetljećima proširena svijetom i dalje predstavlja nevjerojatno uspješnu osnovu za dobar prihod mnogima u vinskoj idustriji Italije.
Sjeverna Amerika, Velika Britanija i Azija nepogrešivo i pouzdano održavaju potražnju na dovoljno visokom nivou kako cijene ne bi nikada morale ići prema dolje. Barem ne kod onih uspješnih, a takvih je u Italiji povelik broj jer se Italija prodaje, novi podrumi se proširuju i grade. Teško je pritom znati da li se radi o proširenjima financiranima prihodima od prodaje, ili se radi o spretnom korištenju bogatih europskih potpora.
Netom, proteklog vikenda održan Vinitaly 2016 bio je slavljeničko, 50-to izdanje. Bio je to lijep i topao Vinitaly u već uznapredovalo procjetalom Venetu. Među vinskim profesionalcima, većina će na spomen Vinitalya reagirati kolutanjem očima. Većina će krenuti porediti dusseldorfski Prowein i veronski Vinitaly nazivajući jedan “simpatičnim kaosom koji bi najradije izbjegli” a dok će drugi kovati u nebesa zbog besprijekorne, njemačke organizacije.
Međutim, i sam pripadam onima koji Vinitaly pohode svake godine i pritom teško mogu zamisliti preskočiti ga. Dodatne čari ovog sajma leže u činjenici da se održava u jednom od najpopularnijih vinogorja Italije, regiji Veneto a ujedno i u jednom od najromantičnijih, renesansnih gradova, Veroni.
Navečer, nakon sajma uživa se u silno pitkim, izvrsnih vinima Valpolicelle, Soeavea, Lugane…u velikim i raskošnim Amaroneima, što po prijemima za poslovne partnere po podrumima, što po bezbrojnim restoranima i trattorijama Verone i Garde. Zbog ovog svi vole pa i obožavaju Vinitaly.
Isto tako kao što se svakome smrkne kad, nakon odrađenog prometnog kolapsa ujutro, napokon stupi pred glavni ulaz i pogled mu padne na tisuće ljudi koji se poput krda tiskaju ne bi li uspjeli ući na neobjašnjivo i ridikulozno malih i za takav broj posjetitelja beznačajnih šest uskih vrata… tako srce brže zakuca i razgali se kad taj poduhvat uspješno završi i kada se krene grabiti prema nekoj od tolikih hala prepunih odličnih talijanskih vina.
Naravno, da biste u čašu uspjeli dobiti posebne i najbolje stvari, katkada je (i ovdje) potrebno “znati tajne lozinke vinskog Sezama” no i bez toga moguće je uživati u kušanju nevjerojatno velikog broja vina. Svijet jednostavno ne bi bio isti bez Vinitalyja!
