Samo nekoliko kilometara poslije Šentilja skreće se prema selu Gamlitz, baš tipičnom za austrijske pastoralne sapunice o nesretno zaljubljenim doktorima i marljivim i grubim poljoprivrednicima, kakve se emitiraju u prijepodnevnim satima: crkva, banka, željeznička stanica, mali trg s nekoliko restorana i baš nitko na ulici, jer, za razliku od velikih gradova, u malim austrijskim mjestima valjda svi imaju nekog posla.
Pošto smo na pružnom prijelazu ispratili vlak s tridesetak teretnih vagona, skrenuli smo prema obližnjim brdima gdje se, s lijepim pogledom prema Sloveniji, nalaze vinogradi i podrumi Willya Sattlera, vjerojatno najuglednijeg južnoštajerskog vinara.
Sattlera smo upoznali prije šest ili sedam godina kad nam je organizirao degustaciju za pamćenje: uz vina iz aktualnih berbi natočio nam je, naime, i nekoliko čaša desetak godina starih chardonnaya, pa smo se zajedno divili dugom životnom vijeku bijelih vina iz štajerskih brda. Degustaciju je bio pratio jako veliki Sattlerov zlatni retriever, jedan od onih vinogradarskih pasa koji su se navikli na miris alkohola i podruma, i koji vole jesti grožđe.
Sattlerovi vinogradi u Gamlitzu
Prošle, napokon sunčane, vesele, proljetne srijede, stariji gospodin Sattler pridružio nam se tek na nekoliko minuta, da se pozdravi: po odjeći se vidjelo kako je upravo došao iz vinograda. Nije bilo ni zlatnog retrievera, koji je već tijekom našeg prvog posjeta pokazivao znakove visoke pseće dobi. Degustaciju je ovaj put vodio Andreas Sattler, jedan od četvero Willyeve djece, enolog s vrlo jasnim i strogim stavovima o proizvodnji vina.
“Ja sam antiintervencionist,” kazao je mladi Sattler, “Ja vjerujem da se vina proizvode u vinogradu, a ne u podrumu i da svakom pojedinom položaju treba dopustiti da govori za sebe. Mi, primjerice, naše sauvignone tretiramo potpuno jednako. Dvanaest sati maceracije, pa dozrijevanje u inoksu. A svi su različiti.i to je ono na čemu inzisitramo. Oni su živi primjeri različitih izričaja južnoštajerskog terroira.”
Andreas Sattler
Kušanje smo započeli graševinom iz 2015. iz ulazne linije Südsteiermark, čiju su etiketu dizajnirali Sattlerova kćerka Michaela, prominentna austrijska mlada umjetnica, i najmlađi sin Lukas koji se bavi grafičkim dizajnom. Radi se o korektnom, osvježavajućem i vrlo čistom welschrieslingu (njemački naziv za graševinu), bitno manjeg tijela od većine slavonskih graševina.
Zatim smo kušali Südsteiermark Sauvignon iz 2015. koji je već bitno ozbiljnije vino, s jako prepoznatljivim, zelenim aromatskim sklopom i sa sjajnom strukturom kojom dominira vrlo dobra kiselina.
Uslijedio je niz vina iz više linije koja se zove Gamlitzer. “Naša su vina podijeljena, de facto, po burgundijskom sustavu. Prvo imamo regionalno vino s oznakom Südsteiermark, pa village wine s oznakom našeg mjesta Gamlitza, kao što su to u Burgundiji, recimo, Pommard ili Puligny Montrachet, te naposljetku cru vina, dakle vina s oznakama naših najboljih položaja. Mislim da je to poštena i precizna hijerarhija”, objasnio je Andreas Sattler.
U zadnjoj rundi kušali smo nekoliko vina s najboljih Sattlerovih položaja
Iz linije Gamlitzer uobičajeno sjajan dojam ostavio je sauvignon , po kojem su Stattleri najpoznatiji i u Austriji i na stranim tržištima. Radi se o vinu koje odlično spaja sauvignonsku aromatiku, visoku koncentriranost i snažne kiseline. Sauvignon Gamlitzer najvažniji je Sattlerov proizvod, koji se prodaje u šezdeset do sedamdeset tisuća boca, zavisno o urodu.
Sattler je još uvijek butikna vinarija koja se ne oslanja na velike brojke. Od svih Gamlitzera najviše nam se ipak dopao prilično nevjerojatni pinot blanc. Radi se o vinu koje je istodobno kremasto i vibrantno, s čitavim nizom perfektno izbalansiranih cvjetnih i voćnih elemenata. Bijeli pinot grožđe je koje je već davno izašlo iz mode, ali koje može dati zaista velika vina, kao u slučaju Gamlitzera iz 2015.
Willy i Andreas Sattler
Naposljetku, u zadnjoj smo rundi kušali nekoliko vina s najboljih Sattlerovih položaja, koji su svi okrenuti prema jugu pa gledaju na Sloveniju. Sauvignon iz 2013. s položaja Kranachberg ekstremno je mineralan, lagano zadimljen i prilično kremast premda nije bio u drvetu. Radi se o velikom vinu (93-95 bodova), s puno godina ispred sebe, tako da se cijena od 32 eura u vinariji ne čini pretjeranom.
Morillon iz 2013. s položaja Pfarrweingarten, koji je proveo dosta vremena u barriqueu, apsolutno je senzacionalan: premda još sasvim mlad, ovaj chardonnay prepun je putrastih i orašastih nota koje se oslanjaju na čvrstu kiselinu. Za nekoliko godina, kada se drvo integrira, to će vino vrijediti oko 95 bodova.
Dok smo, kao i s ocem prije sedam godina, raspravljali o potencijalu dozrijevanja štajerskih chardonnaya, pri čemU je mladi gospodin Sattler naglasio kako berba 2007. tek sada ulazi u punu formu, dotaknuli smo i porijeklo imena morillon. Sattler nas je odmah upozorio da su podaci s Wikipedije potpuno pogrešni. Štajerski su vinari, naime, poslije višegodišnjeg istraživanja otkrili da naziv morillon zapravo dolazi od crnog pinota.
Prije nekih dvjesto godina, u Štajersku su iz Francuske došle nepoznate loze crnog grožđa koje su zbog boje i porijekla nazvane morillon. Nešto kasnije, u Štajersku je stiglo burgundijsko bijelo grožđe koje je dobilo ime morillon blanc.
Kako crni pinot u Štajerskoj baš nije uspijevao, morillon blanc izgubio je oznaku boje pa se danas skoro svugdje koristi samo riječ morillon, kao univerzalna lokalna zamjenica za chardonnay.
Poslije zaista dojmljivog kušanja Sattlerovh vina, ručali smo u Megathequ, restoranu vinarije Tement, da bi se zatim seoskom cesticom odvezli u Sloveniju kod Mitje Lo Duce, vlasnika neobične vinarije Ducal. Na lokalnom smo graničnom prijelazu zatekli austrijsko vojno vozilo i vojnika naslonjenog na pogranični kontejner. Samo je mahnuo da prođemo. O Lo Ducinim ekstravagantnim rizlinzima možete čitati u idućem nastavku našeg malog štajerskog dnevnika
