Steven Spurrier jedan je od najvažnijih svjetskih vinskih kritičara i publicista. Spurrier je ušao u vinski biznis kao vlasnik relativno malog pariškog dućana, prije skoro pedeset godina. Postao je svjetski poznat nakon što je organizirao famozno slijepo kušanje najboljih francuskih i kalifornijskih vina, na kojem su Amerikanci uvjerljivo pobijedili Francuze. Taj, presudni događaj u razvoju američke vinske industrije, kasnije je nazvan Pariška presuda po istoimenoj knjizi novinara Georgea Tabera.
Nakon što mu je biznis u Parizu propao, Spurrier se vratio u London, gdje je vrlo brzo počeo raditi za niskonakladni ali vrlo utjecajni londonski mjesečnik Decanter. U Decanteru, Spurrier je postao jedan od rijetkih neupitnih svjetskih arbitara za vino i pokrenuo Decanterove Svjestke vinske nagrade koje su poslale najutjecajnije i najveće svjetsko vinsko natjecanje.
Decanter je 2017. Spurriera proglasio čovjekom godine, što je počast koju su inače dobivali ljudi poput vlasnika Romanee Contija Aubert de Villaine ili utemeljite Chateau Musara Serge Hochar. Spurrier je u Decanteru nesumnjivo obilježio i stvarao važnu eru u povijesti vinske industrije. Sa najnovijim brojem Decantera, ta era završava. U kolumni koju već trideset godina kontinuirano piše u Decanteru, Steven Spurrier objavio je da odlazi. Njegov tekst prenosimo u cijelosti.
Sedmo poglavlje mojih memoara Wine – a Way of Life, naslovljeno je Bonjour Paris. Dvanaesto poglavlje, koje što se događalo 19 godina kasnije, naslovljeno je Au Revoir Paris. Moj trgovački životu Parizu sedamdesetih je vrlo brzo napredovao, da bi 80-tih jednako brzo nazadovao, tako da sam se u vrlo ograničenim okolnostima 1990. vratio u London, tražeći posao u gradu u kojem me nije bilo dva desetljeća. Trinaesto poglavlje, najkraće u knjizi, neizbježno je dobilo naslov Povratak, a slijedi ga najdulje poglavlje Život s Decanterom.
Decanter sam dobro poznavao kao časopis. Prvo izdanje u lipnju 1975. izišlo je s naslovnicom “Kako kupiti dobar Bordeaux i svejedno usrećiti svog bankara.” U tom brojuobjavili su i Ispovijesti vlasnice vinskog bara. Oboje bi danas mogle biti kolumne. Osnivači – Colin Parnell, načitani talentirani glazbenik i Tony Lord, australski novinar koji je junački pio – pokrenuli su Decanter nakon propasti omiljenog Wine Magazinea Katie Bourke i krajem 1985. kao direktoricu zaposlili Saru Kemp. Kako su me povremeno pozivali na tastinge, početkom 1993. sam se našao se na jednoj humanitarnoj večeri kraj Sare, s Michaelom Broadbentom s njene druge strane. Dok sam joj pričao kako je došao kraj mog šestomjesečnog vođenja vinskog odjela u Harrodsu, rekla mi je: “To je očito gotovo,dođi raditi u Decanter,” kojemu je nekoliko godina kasnije, nakon što je Parnell otišao u mirovinu, postala izdavačica.
Moja prva kolumna izišla je tog rujna i bez prekida izlazila do prošlomjesečnog broja, ukupno 320 komada. Nije loše, ali ni blizu mom heroju i mentoru Michaelu Broadbentu koji ih je objavio 433. Bila je radost raditi sa Sarom i njenim timom. Razmotrili bi svaku ideju i mnoge su uspješno proveli. S godinama, Decanter mi je postao kao obitelj, vrlo rano sa svojih sam vizitki izbacio ‘Steven Spurrier, vinski konzultant’ u korist puno prepoznatljivije identifikacije – Decanter. Sara je bila sjajan kapetan broda, koji s očekivanim kontinuitetom plovi dalje pod Robinom McMillanom i s mnogim starih mornara.
Malo nakon što sam došao u Decanter, ponudili su mi da preuzmem Japan Wine Challenge, vinsko natjecanje pod pokroviteljstvom tokijskog biznismena Ronalda Browna. U Tokiju sam 1987. otvorio podružnicu Vinske akademije (L’Académie du Vin) i taj sam angažman mogao kombinirati s godišnjim masterclassom koji sam održavao na Akademiji. Bio sam i stalni sudac International Wine Challengea u Londonu, koji su vodili Decanterovi konkurenti iz časopisa Wine, pa sam nagovarao Saru da Decanter pokrene svoje natjecanje. Uvijek se opirala, s objašnjenjem da se “Decanter bavi eventima, a ne natjecanjima”. Onda je negdje za Uskrs 2003. rekla: “Steven, sad je pravo vrijeme: ti napiši pravila, mi ćemo predstaviti stvar na Vinexpou u Bordeauxu u lipnju.”
Pravila su bila ista koja sam postavio za Japan Wine Challenge; tasting za stolovima sa četvero sudaca i jednim glavnim sucem po stolu, ne više od 12 vina po tastingu, usporedba vina iz istih cjenovnih rangova, izbor regionalnog glavnog suca za svaku zemlju ili veliku vinsku regiju. Bila su to jednostavna pravila i, premda smo ih širili i pročišćavali kako bismo mogli ocijeniti 17.000 vina koja su vinari prijavili na natjecanje koje će ubrzo postati najveće i najcjenjenije na svijetu, i dalje su na snazi u Decanterovim Svjetskim vinskim nagradama.
Često me pitaju na što sam u svojoj vinskoj karijeri najponosniji. Uvijek odgovorim da je to pokretanje L’Académie du Vin 1973. kao prve francuske privatne vinske škole. Velika pariška presuda održana u svibnju 1976. proslavila je Akademiju i zacementirala njenu reputaciju, ali ako govorimo o ponosu, Decanterove svjetske vinske nagrade vrlo su im blizu. Zašto onda nakon trideset godina uzajamnog zadovoljstva odlazim iz Decantera? Mislim da dio krivnje mogu svaliti na Hugha Johnsona, najstarijeg Decanterova autora.
U ljeto 2018. uspio sam vratiti prava na ime i brend L’Académie du Vin i razmišljao kako da je oživim. Na ručku s Hughom te jeseni, žalio sam se kako su knjige o vinu danas ili teška enciklopedijska izdanja ili vodiči za kupovinu. Pitao sam se što se dogodilo sa svom onom vinskom “literaturom”, knjigama o ljudima i mjestima s kojima smo odrastali. “Nema toga više,” odgovorio je, “Netko to treba vratiti.” U roku od šest mjeseci pokrenuli smo biblioteku Académie du Vin, s briljantnim Simonom McMurtrieom kao pokretačkom snagom i direktorom Mitchellom Beazleyem, koji kao dvadesetogodišnjak objavio i Hugha Johnsona i Michaela Broadbenta.
Naša prva knjiga, svečano izdanje Michaelova seminalnog djela Wine Tasting, s je puno pohvala objavljena 30. travnja 2019, pedeset godina nakon originalnog izdanja i dva dana prije Michaelova 92. rođendana. Slijedile su Great Wine Families Fione Morrison MW, Sherry: Maligned, Misunderstood, Magnificent Bena Howkinsa i moj omiljeni projekt In Vino Veritas, rekreacija The Compleat Imbibera Cyrila Raya, antologije najboljih tekstova o svim aspektima vina iz prošlosti i sadašnjosti. Ove godine izlazi nam pet knjiga, i zato ono što je ostalo od mojih moždanih stanica moram posvetiti održavanju i razvoju biblioteke. Ovo ipak nije Au revoir, nije ni Goodbye, jer ja zapravo ne mogu napustiti Decanter i veselim se svim ovogodišnjim i budućim Fine Wine Encounter eventima. Jedina je razlika što ću sada plaćati svoje ulaznice i za mene više nema besplatnog ručka.
