Clean, crisp and fresh i dalje je globalna i lokalna zakonitost, kad je riječ o mladim bijelim vinima. Bilo da govorimo o albarinu iz Rias Baixasa, gruner veltlineru iz Kamptala, arneisu iz Pijemonta il imladoj istarskoj malvaziji, većina bijelih vina nove generacije moraju biti svježa ičista, s naglašenom kiselinom. Taj je trend prihvatilo istrano i domaće tržište; u Iločkim podrumima, primjerice, berbu počinju desetak dana ranije nego u drugim vinarijama istočne Hrvatske, kako bi sačuvali svježinu vina, koja se onda pretvara u doslovno milijunske naklade, budući da su Iločki podrumi lani uspjeli prodati oko milijun buteljki. Povijesna tržišna pobjeda malvazije nad graševinom (malvazija dominira u restoranima i hotelima, i postiže bolje cijene premda se graševina uzgaja na mnogo većim površinama) uvjetovana je ne samo dugogodišnjim, konzistentnim i superiornim marketingom istarskih vina, nego i prihvaćenjem čistog i svježeg stila kao glavne značajke mladih malvazija. Dalmatinska su bijela vina, međutim, do sasvim nedavno bila sve samo ne clean, crisp and fresh.
U osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća dalmatinska su bijela vina bila mutnožuta, oksidirana, ravna, dosadna i uglavnom nepitka. U devedesetima su se počeli isticati neki bolji pošipi, pri čemu je vinarija Grgić odigala povijesno važnu ulogu reafirmiranja pošipa kao vrhunskog vina, ali u moćnom, kalifornijskom stilu, koji je kasnije preuzela i Korta Katarina. Tek relativno nedavno, vinarije poput Stina Vina, Krajančića i Bire uspjele su artikulirati moderni izričaj dalmatinskih bijelih vina: taj se izričaj, međutim, uglavnom temelji na naglašavanju aromatičnosti grožđa i bogatstva terroira. Tek je pošip Nerica Jakše Krajančića iz 2015. godine spojio svježinu i čistoću s jedne, te značajke vrućeg dalmatinskog terroira s druge strane. No, u Dalmaciji zaista nije bilo puno masovnije proizvedenih bijelih vina koja bismo mogli opisati kao clean, crisp and fresh. Sve do nove Tomićeve Belece.
Andro i Sebastijan Tomić
Hvaranin Andro Tomić jedan je od najzaslužnijih veterana hrvatske i dalmatinske vinske industrije. Ovaj u Francuskoj školovani enolog, koji je bitno sudjelovao u stvaranju branda Zlatan Plavac prije nego što je utemeljo vlastitu vinariju, jedan je od prvih domaćih vinara koji su privukli pozornost relevantne svjetske vinske javnosti. Tomićev je Hectorovich, naime, prije skoro dvadeset godina završio na naslovnici najvažnijeg francuskog vinskog magazina La Revue du Vin du France, koji je objavio superlativnu recenziju za do danas najpoznatiji hrvatski prošek. Andro Tomić, dakle, perfektno razumije i zna svoj posao, pa je tako znao reagirati na zahtjev tržišta za autentičnim ali svježim, posve čistim i mladim bijelim vinom. Beleca je Tomićeva kupaža pošipa i bogdanuše, koja nije nova na tržištu. No, stilski gledajući, Beleca iz 2016. godine jest dramatično novo vino, kakvo je prilično neophodno dalmatinskom vinskom portfoliu. Beleca iz 2016. naglašeno je svježa i “hrskava”. Kad smo je ovih dana prvi put kušali, gotovo da smo ostali zbunjeni njenom svježinom, zaista netipičnom za dalmatinsku scenu bijelih vina. Nova Beleca, istodobno, naglašava voćne značajke svojih sorti i sadrži one lagane biljno-cvjetne nijanse karakteristične za većinu otočkih pošipa.
Andro Tomić, autentični Diogen hrvatske vinske scene, s novom je Belecom savršeno promišljeno pogodio najtraženiju tržišnu nišu za bijela vina u Dalmaciji. Beleca iz 2016. idealno je ljetno vino, koje osvježava, koje se može piti u velikim količinama i koji se dobro slaže s različitim tipovima hrane: od salata i mladog zelenog povrća poput šparoga, graška i boba, preko školjki i ribljeg carpaccia, do bijele ribe na gradelama. Beleca iz 2016. godine svojom je čistoćom, svježinom i preciznošću model za proizvodnju komercijalno uspješnih bijelih vina na hrvatskom jugu.
