Quintarellijev podrum zapravo je crkva. On je tih, pun jeke, polumračan, ostavlja dojam poštovanja, odanosti i vjere. Quintarellijeva crkva ima šest oltara: šest velikih bačvi, čije su prednje ploče izrezbarene kao reljefi o važnim događajima iz života obitelji Quintarelli i kraja koji ih je formirao. Jedna je bačva posvećena je Giuseppeu Quintarelliju, koji je od te male obiteljske vinarije stvorio prestižno svjetsko ime. Toliko prestižno da drugi vinari iz Veneta složno i s respektom govore da je Quintarelli haute couture. Giuseppe Quintarelli vinariju je preuzeo od oca 1950. godine, a umro je 2012. uslijed Parkinsonove bolesti.
Druga je bačva posvećena je njegovoj supruzi, a trećoj, koja prikazuje proces proizvodnje vina nalazi se i Fiorenza Quintarelli, Giuseppeova kćerka koja sada upravlja vinarijom. Zanimljiva je i bačva na kojoj jeafričko lice, posvećena mjestu Negrar u kojem se nalazi Quintarellijeva vinarija. Taj su gradić, prema predanju, utemeljili afrički robovi koji su se Veneciji uspjeli nekako osloboditi, pa su se smjestili u dolinu kraj Verone. Quintarellijevu vinariju nije posve lako pronaći: ona se nalazi u brdima iznad Negrara, na cesti Cere, bez ijedne oznake.
Tasting kod Quintarellija, vinarije čiji amaronei stalno dobivaju oko 95 i više bodova, omogućio name je zagrebački sommelier Željko Bročilović Carlos. “Ne želimo postati turistička destinacija,” kaže nam Giuseppeov unuk Francesco, “zato nemamo ni web stranicu. Želimo da ljudi dođu zato što nas znaju, jer im je stalo.” Nakon što smo nekako uspjeli locirati dvorište Quintarelijevih, parkirali smo kraj obiteljske kuće koja se upravo obnavlja. Čim smo izišli iz auta ususret nam je došla žena sitne građe srednjih godina. Pitali smo jesmo li na imanju Quintarelli.” Si, si” nasmijala se gospođa Fiorenza i odvela nas na terasu sa širokim pogledom na Negrar i vinograde. Kasnije nas je prepustila svom sinu, budući da ona ne govori engleski.
Dok nas je Francesco Quintarelli vodio da pogledamo kutije sa grožđem koje se upravo suši da bi u ne baš bliskoj budućnosti postalo veliki amarone, pitali smo ga je li se u četiri godine otkad su preuzeli vinariju bilo što promijenilo u postupku proizvodnje vina. “Ni najmanje. I dalje grožđe sušimo do kraja siječnja,ili čak do sredine veljače, a vino poslije fermentacije odležava osam godina u bačvama koje vidite,“ odlučno je izrecitirao najmlađi Quintarelli, “Sada je na tržištu berba 2007.”
Obitelj Quintarelli proizvodi oko 60.000 buteljki vina, pretežno od klasičnog grožđa iz Valpolicelle, od corvine, corvinonea, rondinelle i molinare. Uz to imaju nešto cabernet sauvignona, cabernet franca i merlota, kao i bijelih sorti garganega i savaur, te malo chardonnaya i sauvignona. Od crnih međunarodnih sorti proizvode ultraskupi i posve neobičan bordoški cuvee Alzero, od bijelih pristupačni i ekspresivni Bianco Secco, a od prosušene garganage passito, u mikrokoličinama. Amaronea, po kojem je Quintarelli najpoznatiji, proizvede se u oko 12.000 boca. U trgovinama koštaju između 290 i 400 eura, a u restoranima između 400 i 3000 eura, zavisno o berbi.
Valpolicelle se, pak, proizvodi oko 20.000 boca godišnje. Kad se berbe ne smatraju dovoljno dobrima, amarone se deklasificira u Rosso di Bepi. Ime Bepi, naravno, dolazi od Giuseppe. Poslije obilaska relativno malog podruma i punionice s inoksima gdje vino fermentira, odveli su nas u kušaonicu punu boca zamotanih u novinski papir, još jedna posveta Giuseppeu Quintarelliju: “Djed je motao butelje u novine da zaštiti etikete od prašine i vlage”, objasnio je Francesco,”nekad je to bilo zgodnije, jer su naše lokalne novine Arena, izlazile na većem formatu. Sadašnji je format pomalo nepodesan za umatanje buteljki, ali se nekako snalazimo.”
Čuvanje boca u novinama jedna je od brojnih Quintarellijevih ekscentričnosti. Jedna je sušenje dijela grožđa na prastari način, s grozdovima nanizanima na konop i obješenima u duge rese. Najpoznatija su svakako ručno ispisane etikete. “Danas, naravno, više ne možemo rukom ispisivati svaku etiketu, 60.000 boca je previše je za takav posao. Sada se napiše jedan ili dva uzorka za svako vino , a ostalo se tiska.” kaže mladi Quintarelli. “Etikete smo pisali rukom skoro do kraja 70-tih. Djed je za to bio angažirao kuhara iz lokalnog restorana 12 Apostola, jer je čovjek imao najljepši rukopis u selu. Ovaj drugi rukopis na etiketi je od moje tete. Sve su se etikete ručno lijepile na boce”. U albumu u podrumu čuvaju originalne stare etikete, neke su pisane lokalnom dijalektu. Još jedna posveta beskompromisnom perfekcionizmu Giuseppea Quintarellija.
Tasting u maloj kušaonici počeo je baznim crnim vinom Primafiore iz 2013. godine. Radi se o krepkom , jako voćnom vinu s pregršt višanja i trešanja, i s dosta alkohola, koje bi odlično išlo uz roštilj. Zatim smo kušali Valpolicellu iz 2009. koja se vinificira od pola prosušenog i pola svježeg grožđa. S tom smo Valpolicellom ušli u svijet velikih vina.
Quintarellijeva Valpolicella, koja u podrumu košta šezdesetak eura, intenzivnija je i gušća od većine amaronea. Još je prilično mlada, pa i kod nje dominiraju voćne arome, ali puno kompleksnije, slojevitije i intenzivnije. Vino je iznimno puno na srednjem nepcu, te ostavlja dugi aftertaste. Deklasificirani amarone Rosso di Bepi također je mnogo intenzivniji od većine amaronea drugih priozivođača, baš kao što Forts de Latour, drugo vino Chateau Latoura, redovito pobjeđuje niz prvih vina iz Pauillaca.
A zatim su nam natočili Amarone iz 2007. Riječ je definitivno o jednom od najboljih vina koje smo kušali zadnjih godina, i o jednom od velikih svjetskih vina. Quintarellijev Amarone iz 2007. prvo fascinira i šokira intenzitetom bouqeta. Po intenzitetu je podsjetio na naš prvi Latour iz legendarne 1982. godine. Kad uronite nos u čašu imate osjećaj da ste udarili u masivni zid čudesnih aroma, koje se stalno mijenjaju i koje postaju sve veličanstvenije i intrigantnije. Takvo mirisno iskustvo mogu stvoriti samo zaista vrhunska svjetska vina, ona koja konkuriraju za čistih 100 bodova.
U moćnom i slojevitom Quintarelijevu bouqetu prepoznali smo Luxardo višnje, pečene trešnje, crnu čokoladu, tople začine i sasvim blage elemente humidora i kože. U ustima je vino nevjerojatno gusto, ali istodobno i savršeno glatko i elegantno. Šesnaest i pol posto alkohola integrirano je toliko dobro, da ga nikad ne bismo prepoznali da nismo vidjeli što piše na etiketi. Usput govoreći, neke starije Quintarellijeve berbe imaju 17 posto. Okus je trajao, gledali smo na sat, nešto dulje od dvije minute. Petnaestak godina pijemo amarone. Kušali smo i mlađa i stara vina skoro svih važnih proizvođača. Ali nijedno, koliko god dobro bilo, ne može se mjeriti s Quintarellijevim vinima.
Posliej amaronea iz 2007. otvorili su nam Alzero iz 2006. Alzero, dva caberneta nešto merlota, Quintarelli je na poticaj svog američkog uvoznika počeo proizvoditi za tržište SAD-a. Puni se u svega 3000 boca, a u podrumu košta 170 eura, dakle 40 eura više od amaronea. Alzero je, među ostalim, neobičan stoga što sadrži oko 14 grama neprevrelog šećera, uz 16 posto alkohola. Međutim, zbog izrazite taničnosti, taj se šećer gotovo ne osjeti. On funkcionira kao sredstvo za zaokruživanje vina koje posjeduje goleme tanine, jako puno alkohola i izrazitu gustoću. Alzero je svakako jedno od najoriginalnijih vina što smo ih uopće probali.
Tasting u Quintarelijevu podrumu završili smo Reciottom, koji se proizvodi samo nekoliko puta u desetljeću. Quintarellijev Reciotto znatno je manje sladak od većine drugih. Osamdesetak grama šećera, naspram uobičajenih sto i nešto. Gladak je, prepun suhog i mariniranog voća, i izrazito meditativan. Uz Amarone, Reciotto je također vino koje može konkurirati za čistih 100 bodova.
Poslije ovog fenomenalnog tastinga, svakako najimpresivnijeg još od našeg posjeta Krugu prije pet godina, uživali smo u pogledu s terase Quintarelijeve obiteljske kuće koja je zapravo spojena s vinarijom. Francisco nam je pokazivao okolna brda na kojima su obiteljski vinogradi. Od 12 hektara tri su pored kuće, a ostali na najboljim položajima u Valpolicelli. Krajolik je pun križeva i crkvi. ”Vjera je ovdje jako važna. Ovdje se živi tradicionalno”, naglasio je najmlađi Quintarelli.
Quintarellijeva vina svakako su ultimativni trijumf najstrožeg tradicionalizma.
