Okej, sjajno je što su Veraldin Teran Istrian iz 2015. i Iločki traminac izbor bobica iz 2011. osvojili 95 bodova i platinaste medalje. Riječ je o dva zaista iznimna priznanja za hrvatska vina. Međutim, promotrimo li pažljivije rezultate Decanterovih svjetskih nagrada za 2016. godinu (DWWA 2016), naša su vina, nažalost, prošla vrlo loše.
Hrvatska jest, osvojila dvije platinaste medalje, ali nije dobila niti jednu zlatnu medalju. Između dva izvrsno ocijenjena vina, i svih drugih naših prijavljenih vina, golemi je ponor. Hrvatska su vina osvojila tek desetak srebrnih medalja, i dvadesetak bronci, uz pregršt oznaka C (Commanded), štozapravo na znači ništa. Dodatni zabrinjavajući aspekt Decanterova ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva – kada je riječ o hrvatskim vinima – jest činjenica da baš niti jedna od tri naše glavne sorte , dakle ni graševina ni malvazija ni plavac, nije osvojila visoko priznanje. S obzirom na to da je iza nas jedna od najboljih berbi unatrag petanestak godina, proizvođači suhih bijelih vina moraju se zapitati jesu li prestali dostizati visoke svjetske standarde.
Kada je, pak, riječ o crnim vinima, čini se da i dalje nismo kadri proizvesti vina koja su podjednako ekspresivna i elegantna: lanjski uspjeh Lagunina Castella doima se kao slučajna iznimka. Može se, naravno, tvrditi da Decantrovi žiriji nisu baš odveć kompetentni (činjenica je da je Decanter prije desetak godina izazvao nebranjivi skandal kad je fenomenalni Perignon iz 1996. godine ocijenio s 13,5 odnosno osamdesetak bodova). Međutim, tvrdimo li takvo što, moramo se odreći i visokih ocjena za ona naša vina, koja su ove i prethodnih godina dobro prošla na DWWA (Decanter World Wine Awards).
Čini se, nažalost, da hrvatska vina ipak postaju sve manje i manje kvalitativno konkuretna, te da Decanterovi ovogodišnji rezultati mogu i moraju poslužiti kao razbuđujući udarac u lice, za sve one protagoniste hrvatske vinske industrije koji su zadovoljni sami sobom.
U Decanterovu se popisu hrvatskih nagrađenih vina nalazi nekoliko očiglednih grešaka u atribucijama, pa su, primjerice, Galićeve etikete svrstane pod Kutjevačke podrume, s kojima dijele tek zajedničko geografsko porijeklo.
