Dođete li u Burgundiju u ljetnim mjesecima zateći ćete mnoštvo turista, ponajprije iz bogatih zemalja poput SAD-a, Velike Britanije i Azije te ponekog dobrostojećeg Rusa, kako rekreacijski krstare vinogradarskim putevima, neki u golemim, luksuznim autima, neki u velikim autobusnim grupama a velik dio na biciklima.
Bezbroj podruma, velikih i malih (gotovo svaka kuća je vinski podrum), spremno će istaknuti svoje putokaze i pozive na kušanje. Vinski zaljubljenici iz čitavog svijeta, a posebno iz spomenutih zemalja, tada poput hodočasnika uzbuđeno pohode vinogorja, apelacije koje su kod kuće sa strahopoštovanjem i zanesenošću iščitavali na etiketama i uzdisali: Ah, Burgundija, Burgundija… Nemalo će tada trošiti jer su njihovi domaćini već dobro shvatili da se Burgundija itekako može naplatiti.
Zadnjih pet prohladnih, ranoproljetnih dana, od ponedjeljka do petka, vinski trgovci iz cijelog svijeta vrlo su angažirano i ciljano krstarili burgundijskim apelacijama. Povod za ovo globalno okupljanje bili su petodnevni Grand Jours de Bourgogne, Veliki dani Burgundije, manifestacija koja se održava svake druge godine i namijenjena je isključivo vinskim profesionalcima, trgovcima, ugostiteljima i novinarima, vinskim perima. Građanstvu je ovdje pristup bio nemoguć, tamburaša nema, nitko nikad ne zatetura jer gotovo nitko ništa niti ne proguta. Sve se uredno ispljune.
Svaki od pet dana u tjednu, kroz 14 događanja na 11 različitih lokacija, od samog sjevera, vrha Burgundije Chablisa, pa do Mercureya na jugu, moguće je bilo susresti, kako je to komunicirao organizator, oko 1000 vinara “ne u nekoj, impersonalnoj velikoj dvorani već u srcu vinograda“ i kušati nekoliko tisuća vina iz svih, naoko bezbrojnih burgundijskih apelacija.
Organizacija se činila vrlo dobrom te nije bilo nikakvih zastoja niti vidljivih znakova propusta. Uostalom, ovo je bilo trinaesto izdanje Dana. Snažno upada u oči prisustvo velikog broja posjetitelja iz Azije. Gotovo da se stječe dojam kako je cijelo događanje organizirano upravo zbog kupaca koji dolaze s Dalekog istoka odnosno Istočne Azije.
Kada se bolje razmisli, postoje najmanje dva objašnjenja za to: jedan je stil burgundijskih, pogotovo bijelih vina koji odlično odgovara kuhinjama Istočne Azije, a drugi bi bio u cijeni burgundijskih vina koja si najlakše i najbezbolnije mogu priuštiti dobrostojeći kupci željni egzotičnih, dalekih a prestižnih apelacija Starog svijeta. Ionako se kaže da u Aziji postoji najviše izuzetno dobrostojećih vinoljubaca koji piju samo „95+ Parker vina“.
Krenimo redom kroz Velike dane Burgundije.
Prvi je dan trebalo samostalno doći do Chablisa kako bi se susrelo tamošnjih 136 vinara-izlagača, a ostale dane za sve koji su se smjestili u “glavnom gradu“ Burgundije, povijesnom Beauneu, bili su na raspolaganju brojni shuttleovi koji su vozili prema pojedinim lokacijama degustacija. Svaki dan bio je posvećen drugoj grupi apelacija.
U utorak su na redu bile sjevernije apelacije Cote de Nuits, bliže Dijonu: Gevrey-Chambertin, Vougeot, Nuits-Saint-Georges, Chambolle-Musigny itd…jedna od lokacija ovih degustacija bio je povijesni Château du Clos de Vougeot. Svaki od oko 230 vinara predstavio u prosjeku četiri svoja vina. Ovi vinogradi imaju četiri nivoa apelacija: regionalna vina, villages kao uže područje, te najbolji vinogradi i položaji, gotovo minijaturni premiers i grands crus.
Srijeda je bila rezervirana za Maconnais, vinograde koji pretežito daju bijela vina na ukupno 6700 hektara. Tu su poznate apelacije Pouilly-Fuissé, P-Vinzelles, P-Loche, Macon, Saint-Veran i Vire-Clesse, a svoja vina predstavilo je oko 190 vinara. Bilo je tu i poznatih “velikih” kuća i imena ali i vrlo malih, obiteljskih vinara, katkad potpuno nepoznatih te onih vrlo cijenjenih…i gotovo u pravilu, unaprijed rasprodanih. Čini se, naime, da azijska tržišta sama mogu kupiti, bolje rečeno progutati sve najbolje što Burgundija proizvede.
Četvrtak je nudio nove izazove i nove lokacije u vinogradima. Ovoga je puta za mjesto događanja odabrana jedna od brojnih velikih bačvarija koje čine važan dio vinske proizvodnje budući da velik dio vina odležava i zrije upravo u klasičnim burgundijskim bačvama od 228 litara. Zanimljivo je da dodatno odležavanje u bocama kod proizvođača više nije običaj, već je taj dodatni financijski teret uspješno prebačen na kupce.
Dok su nekada napunjene boce još godinama ležale u podrumima i mirovale kao vinarev zadržani kapital, sada to više nitko ne čini, podrumi se preuređuju i prepušta se mjesto bačvama, a vino nakon punjenja gotovo odmah ide na tržište.
Srećom po Burgundijce, njihova vina, iako na glasu kao vrlo skupa, vrlo su tražena. Na Grands Jours ove godine prezentirala su se i bijela i crvena vina berbe 2014. s ponekim slučajem predstavljanja 2013. godine. Prilika za kušanje i poređenje starijih berbi bilo je iznimno malo. Nekoliko je vinara izazvalo čuđenje kad su se pojavili s berbom 2015. To ovdje nikako nije običaj. Četvrtak je bio pravi praznik mineralnosti i svježine jer su se predstavljali vinari apelacija u kojima prevladavaju naglašeno vapnenačka tla i glina, što se itekako ogleda u vinima Givreya, Mercureya, Montagnya i Rullya.
Zadnjeg dana, ponovno se odigrala parada koju se nije smjelo propustiti: velike i poznate apelacije, mišićavi i strukturirani Pommard gdje je zemlja crvenkasta od željeza, kredom bogat Volnay, laporom nabijeni Meursault te ništa manje mineralni Chassagne-Montrachet, Puligny-Montrachet, Santenay i Saint-Aubin. Jedna od lokacija tog zadnjeg dana, bila je poznata bačvarija Seguin Moreau gdje je vina nudilo osamdesetak vinara, dok je u drugoj, Tonnellerie Damy, izlagalo njih devedesetak. Svaki dan i na svakoj od lokacija, za vinare i goste-kušače organizirani su bogati podnevni buffeti kao okrijepa i dobrodošao predah u moru pretežito vrlo mineralnih, vrlo suhih i još vrlo mladih vina.
Jesam li uopće spomenuo onima koji o tome nisu informirani, da je sortiment Burgundije krajnje jednostavan i bez ikakvih dilema na strani vinara prilikom sadnje ili obnove vinograda: bijela vina nastaju iz chardonnaya, a crvena iz pinota crnog. Nitko niti ne pomišlja posaditi nešto drugo. Burgundija, nakon neusporedivo skuplje Champagne, s Alzasom dijeli drugo i treće mjesto na listi najskupljih vinogorja Francuske.
Cijena hektara u prosjeku se kreće oko 135 tisuća eura a najcjenjenije čestice s aurom grand crua cijene se “čistim zlatom”. Koliko god sortiment bilo jednostavan, razumijevanje same Burgundije daleko je od jednostavnosti. Običnim vinoljupcima kakvi prevladavaju na svjetskim tržištima, a posebno u nas gdje je Burgundija još tržišno potpuno nepoznata i na nivou male grupice uživatelja koji si ova vina mogu priuštiti, zavrti se u glavi od naziva apelacija, njihove apstraktnosti i nesnalaženja u samom izgovoru svih tih naziva i pojmova.
I sam stil burgundskih vina nerijetko je potpuno stran našim nepcima. U naše čaše iznimno rijetko ili gotovo nikada ne dolaze vina s toliko izraženom mineralnošću, tolikom “suhoćom”, kiselinama, svježinama, pinotnoirovskim mladim taninima, a da pritom sumnjičavo gledamo u prozračnu boju koja se ne može porediti s onim što po navici nazivamo cr(ve)nim vinom (okom odraslim na plavcima, teranima, cabernetima, merlotima, vrancima…).
A upravo je bit, esencija Burgundije, poznavanje karakteristika apelacije pa i pojedinog položaja i pojedinog vinograda. Tu je još i stil pojedinog podruma, vinara, pa specifičnost svake berbe…Za snalaženje u svemu tome potrebne su godine i mnogi dolasci u vinograde i podrume, mnogi Veliki dani Burgundije i bezbrojna kušanja i usporedbe. Burgundijska vina u svojim dobrim i najboljim izdanjima, sposobna su za dugotrajno čuvanje, odležavanje i razvoj u boci, te s pravom nose blistavu auru najelegantnijih vina svijeta. Na žalost, i najskupocjenijih.
