Kad se suočite s vinima o kojima ste dosad samo čitali i prema kojim osjećate iskreno strahopoštovanje, uglavnom ih ne znate baš točno opisati, pa koristite impresionističke termine poput eterična, neponovljiva, genijalna i tome slično. Chateau Margaux iz 1990. godine, kojem je Robert Parker u tri različita kušanja u rasponu od skoro dva desetljeća dao čistih 100 bodova, zapanjujuće je lako opisati.
Evo naših zabilješki od sinoć:
“Tartufi i zemlja, lovorov list i sušeno cvijeće,osobito ljubičice, jako puno još uvijek svježeg crnog voća, malo crne čokolade , dim i neizbježni grafit. Boja još nije rubinska, čak i na rubovima, gdje bi poslije 27 godina trebala biti ciglasta ili smeđa te vrlo, vrlo duboka. Na okusu je elegantan, graciozan, i dalje pun svježeg voća, tek umjereno koncentriran, kremast i nevjerojatno svjež. Aftertaste traje dulje od minute.”
Nikad nam nije bilo lakše opisati kompleksno vino. No, tako valjda stvari stoje s vinima koja plešu na rubu apsolutnog savršenstva. Chateau Margaux iz 1990. godine, osim čistih stotki kod Parkera, dobio je još niz izvanrednih ocjena kod većine drugih relevantnih kritičara od Wine Spectatora(96/100 do Jancis Robinson (18, pa 19/20). I još je zapanjujuće mlad. Riječ je jednom od onih velikih bordoških vina koja su stvorena da traju debelo preko pola stoljeća.
U zagrebačkoj Vinoteci Vinum, središnjici obitelji Dusper, koja je prva počela uvoziti vrhunska vina u Hrvatsku, raspravljali smo o savršenstvu ovog Margauxa. Nina Duspera, osnivača Vinotradea, fascinirale su svježina i elegancija, njegova sina Juraja Duspera, glavnog Vinotradeova operativca, impresionirali su okusi i trajanje, a nas zaista nevjerojatno bogat, ali lako prepoznatljivi mirisni spektar i manjak ekstrakcije. Riječ je o savršenom crnom vinu napravljenom od 85 posto cabernet sauvignona, desetak posto merlota i nešto petit verdota, koje se u 27 godini tek približilo svom vrhuncu i trajat će više od iduća tri desetljeća, a koje nije osobito ekstraktno ni gusto ni alkoholno (sadrži 13 posto alkohola). Ali je zato beskrajno graciozno i složeno.
Kad se god proba i kap tako perfektnog vina, mora se napisati tekst. A mi smo popili buteljku za nekih tridesetak minuta. I onda smo dugo i nostalgično gledali u prazne čaše. Margaux iz 1990.godine ne prodaje se, naravno, u vinoteci obitelji Dusper. To vino, koje prema Wine searcheru košta oko 9000 kuna za bocu, spadalo je među one dragocjene privatne buteljke, koje se katkad dijele među ljudima koji se poštuju ili vole. Ili oboje. Dusperi su, međutim, uspjeli nabaviti solidne zalihe vrhunskih bordeauxa iz vrlo dobre berbe 2015. I to u en primeur kampanji. Ta vina u idućih nekoliko tjedana trebaju stići u Hrvatsku.
Poslije niza slabih berbi (2011. 12, 13 i 14.) godina 2015. najavila je oporavak velikih bordoških vina. Kupci, naravno, moraju razumjeti da je potpuno besmisleno ove ili iduće, ili prekiduće godine otvoriti vrhunski Bordeaux iz 2015.
Prije grandioznog Margauxa iz 1990. godine, u vinoteci u Vlaškoj ulici popili smo buteljku standardno preciznog i moćnog Bollingerova Rosea, te ekscentrični Agrapartov Experience 07. Pascal Agrapart iz Avizea jedan je od najglasovitijih champagne growera, a njegov Experience jedan je od prvih šampanjaca koji se proizvode bez dodatka šećera u bilo kojem stadiju razvoja. Umjesto šećera, Agrapart u Experienceu upotrebljava mošt, kako bi potaknuo sekundarnu fermentaciju. Rezultat je brutalno, ekspresivno vino s puno rubova, koje sasvim sigurno nije elegantno ni zaokruženo, i prema kojem se Selosse doima zapeglan poput Dom Perignona. Međutim, Agrapart Experience toliko je snažan, izražajan, ultramineralan i jedinstven, da ćete prvu čašu pamtiti idućih nekoliko godina.
