Ovih smo dana dobili kranje neobičnu informaciju, koja narušava sve realne kriterije cijene vina u Hrvatskoj (i u svijetu). Naime, korčulanska vinarija Zure, poznata po grku Bartul, distributerima vina pokušava prodati svoj pjenušac za apsolutno nevjerojatnu cijenu, koja iznosi 750 kuna plus PDV. Riječ je, dakle, o cijeni za koju se dobiva Dom Perignon, jedan od najboljih šampanjaca na svijetu. Kako je moguće da Zure misli da njihov pjenušac vrijedi koliko i Dom Perignon? Naravno da ne misli. Ne vjerujemo da bilo tko može živjeti u takvim deluzijama. No, tko god se sjetio tražiti tu sumanutu cijenu za južnodalmatinski pjenušac, ugledao se na specifični žanr hrvatskog vinarstva. Riječ je o suvenirskim vinima, koja su prosječna ili loša, ili tek donekle dobra, ali čiji proizvođači postavljaju izrazito visoke cijene, računajući da će uvijek naletjeti na određeni broj turista ili vinski loše educiranih domaćih poslovnih ljudi i lokalnih političara, spremnih za prosječno vino platiti relativno velik do golem novac.
Tu mislimo na razne Bibicheve skupe buteljke, pa na Royal, Superior, reserve i tko zna kakve sve Dingače kuće Matuško, pa na Roxanicheve crne pinote, pa na onaj smiješni pjenušac Valomet…Sva ta vina koštaju preko 400 kuna, a katkad idu do tisuću i više. Međutim, zaista ne poznajemo ni jednog iskusnijeg ljubitelja vina, ni vinskog profesionalca, koji bi rekao i jednu iskreno lijepu riječ o takvim vinima. Ni jedno od najskupljih hrvatskih suhih vina nije osvojilo ni jednu šampionsku titulu na najvažnijim međunarodnim natjecanjima. Grubo, ali sasvim grubo rečeno, radi se o žanru vinskih podvala, u kojem pjenušac vinarije Zure sada zauzima počasno mjesto.
Žanr vinskih podvala nanosi priličnu štetu imidžu hrvatskih vina. Da se razumijemo, nemamo ništa protiv hrvatskog vina od tisuću kuna, onaj čas kad će se to vino, i to u kontinuiranom nizu berbi, moći ravnopravno potući s velikim bordoškim ili burgundskim vinima. No, sva najskuplja hrvatska suha vina daleko su od takvog ranga kvalitete. I jedna važna napomena kad je riječ o južnim pjenušcima. Bazno grožđe za pjenušavo vino ne smije imati puno šećera a mora imati visoke kiseline. Šampanjac je šampanjac baš zato što je Chamapagne najhladnija vinska regija u Francuskoj i jedna od najhladnijih u Europi. Da bi se na jugu proizveo pjenušac, grožđe se mora brati u relativno nezreloj fazi. A nezrelo grožđe naprosto ne može dati vrhunsko vino. U svakom slučaju, ne pada nam na pamet da probamo Zurin, ni bilo koji drugi dalmatinski pjenušac za 750 kuna (plus PDV). Naprotiv, odustat ćemo i od Zurina Grka, koji inače nije loš. Tko je kriv vinariji koja odluči postati tako napadno antipatična.
