Graševina i plavac mali uvjerljivo su najrasprostranjenije hrvatske vinske sorte, koje se uzgajaju na više tisuća hektara u različitim našim regijama. Graševine ima najviše u Slavoniji i Podunavlju, ali je najzastupljenija pojedinačna sorta čak i u Međimurju. Plavca je, prirodno, najviše u južnoj Dalmaciji i na srednjodalmatinskim otaocima, ali se sadi čak i u Hrvatskom Primorju. Međutim, svega pet posto graševina i pet posto plavaca nosi oznaku vrhunsko vino. Što znači da dvije naše najvažnije sorte uglavnom daju mediokritetska vina. Naravno, oznaka kvalitete nije uvijek precizan izraz stvarne kvalitete vina.
Jedno od najboljih hrvatskih vina uopće, Milošev Stagnum, redovito nosi oznaku stolno vino. No, Frano Miloš je iznimka. Činjenica je da većina plavaca i graševina jesu samo prosječna vina, što je golemi strateški problem za hrvatsku vinsku industriju. Primjerice, graševine se proizvodi puno više nego što je hrvatsko tržište može i želi popiti, a mediokritetska vina ne možemo izvoziti, osim u bescjenje. Što sve dovodi do stalnog pada vrijednosti i rušenja imidža graševine, sorte koja može davati briljantna vina, ali veći dio proizvodnje zaista nije dobar.
Kad je riječ o prosječnoj kvaliteti, situacija s plavcem još je gora. S druge strane, malvazija koje ima relativno mnogo, i pošip kojeg nema dovoljno, imaju čak 25 posto ukupne proizvodnje s oznakom vrhunsko. Stoga je normalno da su malvazija i pošip najtraženija hrvatska restoranska vina, koja postižu dobre cijene. Pošip je, dapače, sorta s najvišom prosječnom cijenom vina u Hrvatskoj.
Primjer malvazije, koja je izvrsno izbrendirana, ali i pošipa, pokazuju da se usmjerenje prema kvaliteti uvijek isplati. Plavac ima velike šanse za renesansu u slučaju dizanja tehničke kvalitete vina, jer plavac zbog turizma može računati na golemo i sigurno tržište. Graševina, pak, zahtijeva potpuno novi koncept i na razini proizvodnje i na razini brendiranja.
Godišnji Vinski izvještaj 2019/2020. možete besplatno downloadati OVDJE
