Kutjevo je kronološki svakako najstariji hrvatski terroir. Mjesto je utemeljeno 1232. godine kad su cisterciti ondje izgradili samostan. Cisterciti su, među ostalim, sadili vinograde i organizirano, komercijalno proizvodili vino. Cistercitska je tradicija, međutim, prekinuta dolaskom Turaka u petnaestom stoljeću.
Poslije povlačenja Turaka, poljoprivrednu proizvodnju u Kutjevu, uključujući i vinogradarstvo i vinarstvo, obnovili su Isusovci. U njihovo je vrijeme, u ranom 18. stoljeću, izgrađen prekrasni barokni dvorac koji je do danas ostao jedan od simbola grada Kutjeva.
Pošto su se Isusovci povukli iz Kutjeva, velika je vinarija ostala u nekoj vrsti državnog/kraljevskog vlasništva, što nije baš dobro funkcioniralo, pa je Franjo Josip 1882. godine Kutjevo dao na prodaju. Najviše je ponudila grofovska obitelj Turković iz Karlovca. Tek dolaskom Turkovića u Kutjevo počinje moderna vinogradarska tradicija Zlatne doline.
Najvažniji Turković, Zdenko, vodio je Kutjevačke podrume od 1925. do 1945. godine. Zdenko Turković organizirao je suvremenu proizvodnju vina te dramatično unaprijedio rad u vinogradima. Agronom po obrazovanju i vokaciji, Turković je uspostavio standarde vinske produkcije koji su doveli Kutjevo u sam vrh hrvatskih i regionalnih terroira.
Turković je najodgovorniji za dominaciju graševine u Kutjevu, ali i za uvođenje internacionalnih sorti poput chardonnaya i crnog pinota. Poslije Drugog svjetskog rata Turković, autor više od 120 znanstvenih radova i niza knjiga, radio je kao ravnatelj Odjela za vinogradarstvo na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu.
Za vrijeme socijalizma PPK Kutjevo steklo je visok ugled i snažna tržišta na području bivše Jugoslavije, no vina se nisu ozbiljno izvozila. U najvažnijoj vinskoj literaturi na engleskom iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, Kutjevo se uglavnom ne spominje.
Poslije pada komunizma, hrvatska Vlada godinama nije znala što da radi s PPK Kutjevom što se, nažalost, osjetilo i u kvaliteti vina, ne računajući briljantna slatka vina. Konačna odluka o prodaji Kutjeva velepoduzetniku Enveru Moraliću nije odveć pomogla: u Moralićevo vrijeme koje još uvijek traje, vinarija Kutjevo počinila je najgori mogući grijeh prema graševini, a samim tim i prema svom terroiru: upravo je barnumovski reklamirala graševinu kao vino za gemište. Graševina je tako pala u nizak cjenovni razred hrvatske vinske industrije, od čega se do danas nije oporavila.
I dok je golema vinarija Kutjevo stagnirala, u Kutjevu i okolici rasla je privatna komercijalna proizvodnja grožđa i vina. Na kutjevačkom području danas djeluje oko pet stotina vinogradara, koji obrađuju oko 2000 hektara vinograda (točne se brojke i dalje ne mogu ustanoviti, jer različiti administrativni izvori barataju različitim podacima). Među stotinama kutjevačkih vinogradara i vinara najvažniji su, svakako, Vlado Krauthaker, Ivan Enjingi te, u novije vrijeme, vinarija Galić, dok je najoriginalniji bez ikakve konkurencije kutjevački zubar Branko Mihalj, čovjek čije graševine u desetoj godini života ostavljaju dojam kao da su još u tinejdžerskoj dobi.
S gospodinom Mihaljem, koji je cijeli svoj radni vijek proveo u Kutjevu, razgovarali smo o specifičnostima kutjevačkog terroira. Mihalj je, kad se radi o graševini, tvrdi konzervativac. On ne vjeruje u odveć svježe graševine, a pogotovo ne u graševine koje mirišu po sauvignonu. Evo stoga, njegove vizualne i organoleptičke definicije dobre kutjevačke graševine: “Prava kutjevačka graševina treba biti zlatno žute boje. Među primarnim aromama najvažniji su mirisi divlje kruške i cvijeta vinogradarske breskve. U vrijeme buteljiranja moraju se osjetiti okusi vinogradarske breskve i divlje kruške.” Mihalj spada u zagovaratelje što kasnijih berbi poput, recimo, Joška Gravnera:”Graševinu treba brati kad dosegne između 92 do 100 Oeschlea, što se u donekle normalnim klimatskim godinama dešava krajem rujna, pa sve do sredine listopada. Zadnje berbe, barem za moj stil graševine, trebaju sadržavati 5 do 10 posto grožđa obogaćenog plemenitom plijesni. Plemenita plijesan daje onaj specifičan, prepoznatljiv karakter Mihaljevim graševinama.”
Nadalje, Branko Mihalj strastveni je zagovornik prirodnih kvasaca. Na naše pitanje o tome je li ikad koristio selekcionirane kvasce, odgovorio je, doslovno: ”Onaj čas kad selekcionirani kvasci uđu u naš podrum, to više neće biti Graševina Mihalj.” Mihalj svoje graševine drži godinu dana na talogu, a zatim još barem dva do tri mjeseca u boci, što znači da se berba iz 2018. godine pojavila na tržištu par tjedana prije Božića 2019. godine.
Ovako rigorozan pristup proizvodnji koji, naravno, podrazumijeva i drastične zelene berbe, čini Mihaljeve graševine prilično otpornima na vrijeme. Sam gospodin Mihalj tvrdi da graševina iz 1997. godine još ima sva poželjna sortna svojstva, te da nije izgubila puno svježine. Mi smo se, pak, uvjerili da je berba 2008. u listopadu 2018. bila u stanju optimalne pitkosti.
Branko Mihalj jako je diskriminativan kad je riječ o kutjevačkim najboljim vinogradima:”Kutjevačko bi vinogorje trebalo dijeliti po tome ispod koje se gore nalaze određeni vinogradi. Radi se, naravno, o Krndiji i o Papuku. Vinogradi ispod Krndije definitivno su kvalitetniji od onih ispod Papuka. Krndija je puno niža i geološki starija. S Krndije dolazi famozni kutjevački vihor, koji puše kroz naše vinograde i preventivno djeluje na eventualne bolesti loze. U prvu kategoriju položaja pod Krndijom spadaju Mačevo brdo, Vidim, Zaječovac, Pod križem, Vinkomir, Mitrovac, Venje i Hrnjevac.
No, uz geologiju, kutjevački vihor (lagani sjeverni vjetar) i okruženje bogatih hrastovih i bukovih šuma, najbolje kutjevačke vinograde karakterizira višak sunca. Naime, manje je poznato da Kutjevo u pojedinim godinama bilježi više sunčanih sati čak i od Hvara. Sve ostalo je treći sastojak terroira; tradicija proizvodnje, znanje, ljudi koji obožavaju grožđe i vino.”
Branko Mihalj primjer je proizvođača apsolutno originalnog, svjetski vrijednog vina na najstarijem hrvatskom terroiru koje je, kao i sve graševine, nevjerojatno jeftino.
U Hrvatskoj uopće ne postoji suha, nepredikatna graševina skuplja od desetak eura (ne računamo, naravno, oranže, kao i nagla, jednokratna poskupljenja poslije Decanterovih zlatnih medalja). Tako niske cijene čine dobru graševinu, kutjevačku, beljsku ili iločku, najboljom vrijednošću za novac u ovom dijelu Europe.
