Prije točno 37 godina obitelj Markežić otvorila je restoran Marino, u selu Kremenje kraj Momjana. Marino je bio jedan od prvih ozbiljnih istarskih restorana, svakako prvi moderni istarski restoran uz rovinjski Giannino. Marino je u ono vrijeme, kad nisu postojali ni tragovi današnjeg istarskog gastronomskog i enološkog identiteta, počeo afirmirati bitne sastavnice tog identiteta, poput tartufa. U Marinu su se redovito posluživali tartufi, a legenda kaže da je sam Markežić ondje s gostima pojeo tada najveći tartuf pronađen u Istri. Negdje početkom 90-ih kad smo prvi put posjetili Kremenje, Marino je bio valjda jedini, ili jedan od rijetkih istarskih restorana, koji je uz vlastita vina uredno držao i Dom Perignon, što je govorilo o ambicijama obitelji Markežić ali, naravno, nije bilo ključno za definiciju njihova posla. Ključan element bila je, zapravo, naglašena lokalnost proizvoda koje su nudili u tom nekad kultnom restoranu.
Ta lokalnost, koja se u Marinu manifestirala i kroz menije u kojima su baš sva jela sadržavala tartufe, kasnije je postala ona distinktivna značajka koja je istarskoj gastronomiji i vinarstvu omogućila uspjeh u kojem danas uživaju. Kad je, pak, o vinima riječ, vezanost uz lokalne vrijednosti i uz interpretaciju tradicije, prirodno je Markežića bila usmjerila na momjanski muškat.
Momjanski muškat ustvari je klasični bijeli plemeniti muscat a la petit grains, koji se u zapadnoj Istri uglavnom koristi za desertna, poluslatka vina. Markežići su muškat vinificirali još prije više od 120 godina, obitelj u podrumima ima boce iz 1891. godine, što dovoljno govori o ukorijenjenosti te sorte u lokalne običaje, način života i egzistenciju obitelji. Kad su se osamdesetih godina ponovo počeli baviti vinom, momjanski muškat prirodno je, s malvazijom i teranom, postao središnje mjesto njihove vinske proizvodnje, a kasnije i jedan od najprepoznatljivijih elemenata branda Kabola. Kabola je, inače, nadimak koji si je dao sam Marino Markežić kad je u lokalnoj crkvi vidio da je uz nekog davnog Markežića pisalo Kabola. Taj se nadimak 2005. pretvorio u danas jako uspješan vinski brand.
Ovih smo dana kušali nekoliko buteljki Kabolinih poluslatkih muškata. Riječ je o vrlo preciznim vinima, tipične grožđane arome; muškati su, naime, jedina sorta grožđa čija vina doslovno mirišu po grožđu: Primarne grožđane arome u Kabolinom se muškatu miješaju s elegantnim mirisima bijelog cvijeća, i s ponešto ranog ljetnog voća poput bijelih bresaka. Na okusu je osjećaj slatkoće reduciran vibrantnom svježinom što, zapravo, govori o specifičnosti Kabolinih vinograda u momjanskom području: ovdje je definitivno riječ o terroirskom muškatu, koji dobro odražava Kabolin stav prema lokalnim vrijednostima, vidljiv još u vrijeme otvaranja Marina prije skoro četiri desetljeća (šteta je što se Markežić već dugo ne bavi restoraterstvom). Momjanski mušakt etablirano je i uspješno vino. Bilo bi, međutim, zanimljivo vidjeti kako bi se momjanski muškat snašao u stilizaciji Moscata d’Asti, dakle niskoalkoholnih, ultra-aromatičnih i jako svježih pijemontskih pjenušaca, koji su prije desetak godina napokon počeli dobivati zaista zasluženo priznanje kritike i kupaca, i koji su danas neizostavni na vinskim kartama mnogih vrhunskih svjetskih restorana.
