Osim što priređuje prvorazredne vinske radionice, lošinjska Alhambra gradi vertikalu ozbiljnih bordoških vina, a jedan od kućnih šampanjaca je Larmandier Bernier. Opatijska Bevanda ima skoro pa enciklopedijsku vinsku kartu, s velikim brojem relevantnih stranih vina koja se mogu nabaviti u Hrvatskoj, te s određenom količinom vrijednih starijih boca. Bevanda je, osim toga, ambasador Dom Perignona (na fotografiji je Bevandin sommelier Klaudio Jurčić), a na njenom se bazenu za relativno mali novac toči Miraval. Plavi podrum pun je raznih Puligny Montracheta, Mersaulta, luksuznih Pouilly Fumea i prvorazrednih šampanjaca. Vlasnica i sommelierka Daniela Kramarić stalno je u potrazi za klasičnim stranim vinima, poput bordoških, koja bi zadovoljila kriterije razumne cijene i vrhunske kvalitete. Naposljetku, na Navisovoj vinskoj karti možete naići na Sori San Lorenzo po jednoj od boljih svjetskih cijena, kao i na čitav niz Leflaiveovih vina. Karta se upravo nadograđuje. Sva ova četiri restorana drže, naravno, i većinu važnijih hrvatskih vina, kao i solidnu selekciju oranža sa slovensko-talijanske granice. U Zagrebu se jedino Noel i Dubravkin put mogu pohvaliti podjednako ambicioznim vinskim kartama, dok nam u Istri napamet pada tek Wine Vault, čija je golema lista, međutim, sastavljana prije puno godina. Na njoj se do relativno nedavno nalazilo puno vina koja više nisu bila u pitkom stanju.
Zašto su vinske karte kvarnerskih restorana i hotela toliko ambicioznije i uzbudljivije od vinskih karti većeg dijela Hrvatske, uključujući i Zagreb, koji je ipak glavni državni restoranski centar? Riječ je o nizu razloga, koji sežu u devedesete godine. Naime, Amfora Josipa Taribe, oca Daniele Kramarić, jedan je od prvih hrvatskih restorana, koji su vinsku kartu gradili na ozbiljnim stranim vinima. Kad se otvorio prije dvadesetak godina, Plavi podrum slijedio je i konstantno unapređivao Amforin primjer. Nadalje, sredinom devedesetih Opatija je prirodno bila najvažnije obalno tržište za hrvatske uvoznike vina, jer se Dalmacija tek počela oporavljati od rata, dok u Istri još uopće nije bilo luskuznih hotela ni vrhunske gatronomije. Iznimka je bio tek Valsabbion, jedan od najvažnijih hrvatskih restorana uopće. Na Kvarneru se, znači, zbog spleta povijesno-društvenih okolnosti počela stvarati kultura potrošnje vrhunskih vina koja se, srećom, zadržala sve do danas, i koja je nametnula visoke kriterije svim novim ambicioznim restoranima,
Primjerice, kad je Zoran Maržić prije desetak godina počeo obnavljati Bevandu, stvaranje opsežne vinske liste bio je jedan od prioriteta u izgradnji novog Bevandinog imidža. Kad se, pak, prije dvije godine otvorio Navis, podrazumijevalo se da se njegova vinska karta ne smije bazirati isključivo na hrvatskim etiketama. Alhambrina ekscentrično ambicozna vinska lista uvjetovana je, pak, profilom tog luksuznog hotela i njegovih gostiju, koji su uglavnom spremni vrlo mnogo platiti. Ambicizonost kvarnerskih vinskih karti neposredno je, naravno, povezana s gatronomijom. Ministarstvo turizma lani je proglasilo Bevandu hrvatskim restoranom godine, dok je Plavi podrum, ponovimo, jedini hrvatski restoran koji je dosad uspio ući na San Pellegrinovu listu 100 najboljih restorana na svijetu.
U prvoj dekadi dvijetisućitih, odmah kraj Plavog podruma radio je Le Mandrač Denisa Zembe. Uz brojne pogreške, taj je restoran ipak inzistirao na prilično rubnom i modernom kuhanju. Naposljetku, početkom dvijetisućitih Kukuriku u Kastvu zasluženo je imao renome jednog od najboljih hrvatskih restorana. Na Kvarneru se, očigledno, u određenom trenutku skupila kritična masa ambicija i znanja o hrani i vinu koja je, međuostalim, uspostavila više keriterije za vinske karte nego u drugim dijelovima Hrvatske.Svemu ovome, naravno, moramo dodati onaj ključni element bez kojeg bi i vino i hrana bili besmisleni: restoransku publiku. Kvarner je dovoljno blizu raznim emitivnim destinacijama, da izvan pune sezone privlači goste iz Italije, Slovenije i Austrije, dok je zahvaljujući autocesti Opatija već odavno postala zagrebačko izletište. Jako je važno naglasiti da bolji kvarnerski restorani ne žive od lokalnih gostiju, što povoljno utječe na njihovu ponudu. Naravno, ne treba se zavaravati.
Usprkos raskošnim vinskim listama, i vodeći kvarnerski restroani prodaju najviše malvazije. Međutim, na prodaji jedne boce malvazije restoran zaradi deset do dvadeset eura. Na prodaji jedne boce Sori San Lorenza , ili Perignona P2, zaradi se nekoliko stotina eura. Stoga će kvarnerski restorani koji su i profesionalno ekipirani da nude vrhunska vina, vjerojatno nastaviti pojačavati svoje vinske karte.
